I dok Zagrepčani oprezno kroče nogostupima u strahu da im s krovova, dobrano potresom uzdrmanih kuća, ne padne slobodno viseća cigla il' crijep na pločnik do nogu, il' nedaj bože na glavu, Rovinjce muče 'lakše' padaline.

Kako sam čula, u modu se vraćaju stare navade i još stariji, gotovo pa arhivski predmeti. Zovu se noćne posude.

San čula da su iste kod nekih naših sugrađana ponovno u dnevnoj upotrebi, i da s papirnatim sloganom „100 posto za Rovinj“, inače tiskanim u milijun primjeraka brišu, da prostite' stražnjicu. A tako obrisanu, s ispisanom obavijesti o tome da nam je Europa poklonila novac da se uz pomoć moderne kanalizacijske mreže prikopčama u 21. stoljeće, umjesto  u WC po novom/starom ateriramo na ulicu i rivu.

San čula i da je posebno opasno na 'samo' dva, ali centralna punkta –sredini rive i sredini Grisie, na kojima svako malo u točno neodređeno vrijeme na pločenik pada nešto što nije ni kiša, a bogme ni tuča veličine oraha.

San čula da valja biti na oprezu. Jer, ako te pogodi jedino je izvjesno da ćeš pokisnuti, odnosno da ćeš do prve 'kemijske' i vlastitog vodovosnog sustava fino smrduckati. Jer od babskih priča, a vjerujte mi na riječ i iskustvo, kako ćeš se obogatiti ako te galeb pokaka a ti uplatiš loto, nema ništa.

Uostalom, ne poznajem čovjeka kome golub/galeb nije 'sjeo' na glavu, a  ljudskih smo se 'sranja' svi skupa nagledali koš i još. Od njih se nitko, jel' tako, osim par podobnih, nije obogatio već je na kraju balade samo ostao ukopan i posran.

Dakle, dok se 'obavijesni' razgovor s našim nestašnmim sugrađanima ne obavi-  važno je držat' se morske strane. Ili, kako bi se u moderno vrijeme sveprisutne pandemije koronavirusa moglo poručiti: drž' se kuće, opasnost vreba na ulici.