Hrvatsku je potreslo izvanredno i neizvjesno razdoblje. Borba s nepoznatim virusom, snažan potres u Zagrebu, naredbe da se ljudi drže distancirani jedni od drugih, šok za šokom koji su nas lišili uobičajenog načina života pa tako i onog kulturnog.

Zatvaranje pozornica i dvorana, zajedno sa zabranom okupljanja potaknuli su, u našoj zemlji jedan poprilično rijedak fenomen- emitiranje snimki ranije održanih nastupa preko društvenih mreža ili pak njihovo live emitiranje.

Kultura, zahvaljujući hrvatskim kulturnim djelatnicima, slobodnim umjetnicima i entuzijstima koji su svoj poziv shvatili ozbiljno, nije zamrla, samo je promjenila svoj oblik. I to je dobro jer nam sada treba više no ikad.

Ronald Braus, operni pjevač s dvije sdrese, onom rovinjskom i zagrebačkom bio je gost jedne takve emisije o kulturi.

U Arteriji, za Rovinj FM prisjetio se je svog glazbenog puta. - Ni na kraj pameti mi u djetinjstvu nije bilo operno pjevanje, prije svega zbog mjesta gdje sam odrastao, a to je naš Rovinj koji operu kao takvu nije poznavao u nekoj aktivnoj varijanti, ali pjevao sam u crkvenom zboru, školskom zboru i zboru glazbene škole pa sam po pitanju pjevanja bio poprilično aktivan, rekao je Braus.

Svoje glazbeno djelovanje je započeo kroz učenje klavira u svojem gradu,  a kroz zborsko pjevanje je zavolio glas kao instrument.

- Imao sam tu sreću da me je u to doba Orijana Vozila, koju smo nedavno imali prilike u Rovinju vidjeti i čuti povodom njezinog jubileja, prepoznala kao potencijal i uputila me na preslušavanje jednoj svojoj, tada uvaženoj, profesorici Renati Šeringer u Zagreb koja je u mene nekako počela ubacivati korona virus zvan pjevanje.

I tada su krenula svakotjedna putovanja u metropolu na pripreme, održavanje glasa, ali i tu se dogodila prva njegova posjeta Hrvatskom narodnom kazalištu gdje je Vozila bila, i još uvijek jest, na angažmanu.

- Ljubav prema operi je nastala vrlo spontano i tako me zarazila, veli Braus koji je uz operno pjevanje, angažiran i u mnogim drugim kulturnim sferama poput glume, iako ga Rovinjci možda najviše poznaju i kao vrsnog voditelja raznih programa i manifestacija.

Što se glazbene edukacije tiče, u Brausovom su životu veliku ulogu odigrale žene. Već spomentim imenima kasnije se je pridružilo i ono Dunje Vejzović.

- S muškim pedagozima nisam imao previše iskustva, a tada su u Rovinju predavale Ines Viskić, Tatjana Merkl, Marica Visković, sve redom žene koje su nas kasnije slale i u glazbene škole, sve dok nisam došao u ruke dirigenata, sjeća se Braus koji smatra kako za svako pjevanje treba imati sluh i lijepi glas.

- Operno pjevanje na prvu izgledao kao neprirodno pjevanje jer se ono uči. Znači, razlika je svirati gitaru za gušt i svirati gitaru u bendu, a razlika je svirati na gitaru klasični repertoar, a tako je i u slučaju glasa. Netko tko se rodi kao sjajan talent koji svoj glas može eksploatirati kroz pjevanje, on može puno napraviti na sebi, ali srž će uvijek biti ono s čime je rođen.

Kod opernog pjevanja, svoju glasovnu disciplinu i tehniku moraš stvarati iz dana u dan i nikad ne prestajati tako da ne prođe dan da se je ne upjevam, da ne napravim neku vježbicu, da ne razmislim jeli ono preksinoć u Lisinskom moglo biti bolje, veli Rovinjac opernog glasa.

Čuvati glas, jedini glazbeni instrument koji imaju, svakodnevna je obveza, a obzirom na situaciju u svijetu, Roni priznaje- Bojimo se zarade virusa kao i svi drugi, ali mi moramo paziti uvijek, trudim se uvijek biti dobro naspavan, popiti vitamine, ne izlaziti u zagušljive prostore, ne vikati i imati životnu disciplinu, kaže.

Sve to preduvjet je zarade, jer kao i svi drugi slobodni umjetnici, i Ronald živi od angažmana i suradnje s institucijama koje su u ovom trenutku sve redom u blokadi.

- Pitamo se samo do kada će sve to trajati i nadamo se da to neće otići na psihu svih nas jer onda smo svi u banani, a vjerujem da nas čeka jedno divno ljeto prepuno koncerata i moramo razmišljati dugoročno kako bi nam bilo lakše sve ovo preživjeti, zaključuje Roni koji ove dane prepune neizvjesnosti provodi u Zagrebu.

U međuvremenu, u Hrvatskoj se vodi 1930 slobodnih umjetnika koji žive iz dana u dan, a da su svjesni svoje važnosti u životima drugih, svakako jesu čemu svjedoči i činjenica da se sve veći broj njih, kroz matične institucije odlučuje na izvedbu on line.

Točnije, da preporučeni boravak unutar četiri zida ne mora znači život lišen kulture, pokazuju nam upravo umjetnici koji su našli način kako doprijeti do publike pa se posljednjih dana razne predstave i koncerti mogu pratiti iz sigurnosti vlastita doma.