Na naše veliko zadovoljstvo i čast, jutros su nam u goste stigli Drago Pulić, zapovjednik 2. bojne 119. brigade Hrvatske vojske te Josip Brstilo, pomoćnik zapovjednika za moralno-političko stanje bojne.

Prisjetili su se 5. kolovoza 1995. godine kada su sudjelovali u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

„Svega se sjećam kao da je bilo jučer. To je u nama ostalo pohranjeno za sva vremena. Nismo mi željeli rat, mi Istrijani smo miroljubivi ljudi, ali masovno smo se odazvali kada je trebalo obraniti Lijepu Našu“ kazao je Pulić.

Brstilo je, pak, dodao: „I dan danas drži me lijepo sjećanje i ponos. Naš najveći dar i pobjeda jest to što smo se iz Oluje svi svojim kućama vratili živi. Znali smo mi jako dobro da stavljamo život na kocku jer rat je rat. Strah je bio prisutan, neizvjesnost također. Ja sam se najviše bojao toga da mi netko od ljudi ne strada. Mi smo njih posudili od njihovih obitelji, a opet vojni zadatak je morao biti taj viši cilj, iznad svega.“

Jedinicu smo, veli nam Pulić, pripremili i psihički i fizički za taj važan zadatak. Iako nisu znali što ih točno putem očekuje. A već na samom početku naišli su na ozbiljnu prepreku.

„Dakle, naša je pješadija štitila tenkovski bataljon Tigrova i samo nakon sat vremena naišli smo na protutenkovske mine u šumi. Tad smo se morali vratiti na početne pozicije i čekati do idućeg dana. Mi nismo oka sklopili te noći. Bili smo u psihozi, svjesni da krećemo ispočetka“, prisjeća se emotivno Pulić.

Brstilo nam kaže kako nije loše osjećati strah i kako je prevladavanje straha kojeg su tada osjećali zapravo pokazatelj hrabrosti svih pripadnika bojne.

„Ništa nisu radili na svoju ruku, slušali su nadređene i u trenucima neizvjesnosti. Mi smo znali da ćemo uspjeti, ali pitanje je bilo u kojem vremenu i s koliko žrtava. Kad smo čuli da je Knin oslobođen, to nam je dalo novi zamah i energiju ali se nismo prepustili euforiji. Bili smo i dalje na oprezu i pazili da nam nitko ne strada. Bili smo ushićeni što smo sudjelovali u oslobađanju Lijepe Naše.“

Ono što je vrlo važno spomenuti jest činjenica da je kroz 2. bojnu 119 brigade HV-a prošlo više od 2000 ljudi iz Rovinja i okolice te da nitko od njih nije nastradao.

Rovinjci su, ujedno, bili i posljednji istarski vojnici koji su se nakon Olujne vratili kući. Naime, neko su vrijeme bili u stanju pripravnosti s obzirom na to da je postojala mogućnost da ih nakon Oluje pošalju za Osijek. Nakon dva dana čekanja policija je riješila to pitanje i oni su mogli sjesti u autobuse i krenuti put Rovinja.

„Pjevali smo od Like do Rovinja. Nikad to nećemo zaboraviti. Rovinj je bio krcat kad smo ušli u grad. Kolona od Rovinjskog Sela do grada. Samo nas je naša disciplina vratila doma našima. Tragovi ostaju zauvijek, ali naša najveća želja je dobro zdravlje našim ratnim kolegama i vječno hvala Rovinju na načinu na koji su nas dočekali. Nikada im, nikada, to nećemo zaboraviti!“, složni su Pulić i Brstilo.