Odrastajući u Rovinju, ili posjećujući ga dovoljno često da s njim uspostavite pomalo intiman odnos, niste mogli propustiti priču o Rovinjskom ludilu.

Tvrdilo se tako da je još davno u britanskoj medicinskoj enciklopediji pojam uvršten kao relevantan. Ako je i bio, danas ga više nema ili je skriven iza nekakvog latinskog imena koje obično googlanje ne razotkriva tek tako.

A i razlikovale su se priče što bi taj pojam zapravo značio, kako učenim englezima, tako i nama koji obitavamo u gradu Sv. Fume.

Jedni su pričali da je riječ o posljedicama zračenja podzemnih voda koje utječe na ljude da postepeno gube razum.

Ne zvuči preuvjerljivo. Istina, teren oko Rovinja je kraški, rupičast kao najbolji Ementaler, i u podzemnim prostorima stvarno ima vode (što je sretna okolnost za poljoprivrednike koji je mogu crpiti i navodnjavati kampanje).

Jesu li brazde "uvlačile" ljude u druge dimenzije

No, ne radi se o vodi koja teče, bar ne brzo, a nekako je logično da ako se kreira neko zračenje ono dolazi od kretanja mediuma.

Druge su priče spominjale Zmajeve brazde, mistične tokove energije koji se protežu svijetom, pa i Istrom na čijem se području sijeku i na kojim su čvorištima bitna mjesta istarske povijesti, ali i sadašnjosti.

Prvenstveno se tu spominje Motovun, zatim neke prapovijesne gradine, razna mjesta koja su kroz povijest privlačila i pažnju, ali i djelovanje ljudi. Naravno da je i Rovinj sa svojom više od 15 stoljeća dugom poviješću jedno od njih.

Jesu li te brazde "uvlačile" ljude u druge dimenzije, što bi se od onih koji to nisu iskusili sigurno smatralo ludilom, ili nisu možemo samo nagađati.

Tamo negdje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, u Rovinj se doselilo mnogo umjetnika.

Period ranog proljeća

Ne samo zbog njegove pitoresknosti već i zbog političkih odluka. Bez obzira na razloge, Rovinj je tako prvo ljeti, a onda i kroz cijelu godinu postao dom velikom broju slikara, pisaca, pjesnika, glazbenika, što je naravno privlačilo i njihove prijatelje i tako je Rovinj postao "ribarski grad umjetnika".

A svi "znamo" da umjetnici svijet vide i čuju drugim očima i ušima, da nisu baš normalni, rekao bi sav "normalni" svijet, a to se odmah uklopilo i u priču o Rovinjskom ludilu, ovog puta u benignijoj varijanti.

Kao energiji koja privlači umjetnike i umjetničke duše. Rovinj i dalje ima mnogo umjetnika, ali daleko je to od onog buma slobodnog razmišljanja i kreativnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Ili je energija oslabila ili možda nije ni ta priča bila baš sasvim točna.

Jedna je priča pod imenom Rovinjskog ludila podrazumijevala period ranog proljeća, kada su navodno ljudi češće "ludili".

'Kriv je turizam'

Špekuliralo se da mikroklima ima utjecaj na razvoj šizofrenije, da se ona češće iz nekih razloga manifestira baš oko Rovinja i baš u tom periodu. No, kad bi pokušali to malo analizirati brojkama teza nije bila baš potvrđena.

Podvarijanta te priče nastala krajem prošlog stoljeća špekulirala je da je za sve kriv turizam i sezonski način života.

Cijelo ljeto u petoj brzini, na poslu i izvan njega, i onda naglo zaustavljanje početkom rujna, kad je stvarno u jednom vikendu grad naprasno ostajao prazan, dok je još samo par dana prije bio prepun ljudi. Pa onda mrtvilo zime i pucanja u proljeće.

Donekle i ima smisla, brze promjene života na ovakav način, dosada zimskih kratkih dana i dugih noći u usporedbi sa ljetnjom dinamikom života mogu biti depresivne. No jesu li stvarno dovodile do toga da ljudi gube razum?

Vjerojatno bi pronašli još sličnih priča, onih koje se kad gledamo unazad na stvari koje su se dogodile mogu izgledati kao vjerodostojan obrazac.

No da je tako onda bi obrazac bio čitljiv i drugom smjeru, mogao bi predvidjeti što će se događati u budućnosti, a to nijedna od ovih priča nije mogla.

Urbana legenda

Život na početku 21. stoljeća nije jednostavan ni lak, i puno je stvari izvan naše kontrole, pod kontrolom nekog drugog ili jednostavno u vrtlogu kaosa. Jaz između očekivanja (kad su nam još kao djeci govorili kako će biti dobro i lijepo odrasti i kako ćemo imati sve što poželimo) i stvarnosti velik je i nepremostiv.

Ono poslovično svjetlo na kraju tunela sve je vjerojatnije vlak koji juri prema nama. Posljednje godine obilježene strahom od coronavirusa, ljutnjom na coronavirus, pretvorile su se u nakupine ljutnje i straha koje se različito manifestiraju kod svakog od nas. Da, nažalost, neki i gube razum.

No, bolje nego da tražimo povezanosti sa Rovinjskim ludilom, stvaramo nove priče koje ćemo nadodati u tu seriju, bolje bi bilo da se malo više okrenemo i sebi i ljudima oko nas.

Jer ponekad je jedna riječ dovoljna da skrene tok misli, da nam otkrije da ipak nije sve tako crno kako u tom trenutku izgleda, da otvori novi put, novu šansu.

A Rovinjsko ludilo? Neka ostane još jedna urbana legenda kao što i jest.