Kristina Iveković novinarka je i radijska voditeljica Medulin FM-a, ujedno i pjevačica benda Top of the pops, a na ovogodišnjoj je dodjeli Večernjakove ruže bila nominirana za radijsku osobu godine.

Simpatična i uvijek nasmijana, Kristina je za IstraIN progovorila o svojim ožiljcima na tijelu zbog kojih je i došla ideja za posebnu izložbu, koju možete pogledati do kraja ožujka u Kaštelu Morosini Grimani u Savičenti.

Ovaj projekt nije samo stao na izložbi, već je tu i akcija koja skuplja financijska sredstva za izvrsne i motivirane studente, koji žele nastaviti svoje obrazovanje.

Napravili su i jednu malu socijalnu inovaciju – „zlatnu vazu“, uz pomoć umjetne inteligencije i naprednog modeliranja i 3D printa, koja je osvojila brojne nagrade, u Zagrebu i inozemstvu.

Ipak, najvrijednije u vezi ovog projekta je možda to što je okupila hrabre ljude koji su također željeli progovoriti o svojim ožiljcima, potaknuti mlade ljude na promišljanje i, u ovim vremenima kada se previše susreću sa savršenim i nedostižnim, na ovaj su ih način potaknuli da vole sebe - baš onakve kakvi jesu.

Od kuda ti ožiljci i što oni za tebe znače?

Ožiljke imam od kada znam za sebe. S obzirom da sam s njima gotovo pa srasla, oni su dio mene, kao što je to moj glas, moja ruka, moje oči, moj karakter, a ja ih čak volim zvati i – moj nakit. Kao dijete od 3 godine, proživjela sam nesreću u kojoj sam zadobila opekline 3. i 4. stupnja na 50 posto tijela, i - čudom preživjela.

Moja obitelj živjela je na selu, a ja sam, kao pravo znatiželjno dijete, uvijek zabadala nos gdje treba i ne treba. Tako sam, u jednom trenutku nepažnje, upala u veliku kantu s kipućim ostacima hrane za životinje, što je gotovo pa nevjerojatno jer je cijela obitelj bila oko mene.

Uslijedile su teške operacije i neizvjesni, dugi dani u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, najduži za moje roditelje kojima je rečeno da im dijete vjerojatno neće preživjeti. No pokazalo se da sam veliki borac, te su me nakon mjesec dana poslali kući na oporavak kao medicinsko "čudo".

Jesi li se ikad sramila tih ožiljaka, kako je tekao proces prihvaćanja?

Nikada. Moji, u početku, po liječničkoj uputi, nisu baš o tome htjeli pričati preda mnom, no dolazili bi nam gosti u posjetu, a ja bih krišom slušala o čemu šapuću. Dijete od 3 godine ne zna što je dobro, a što loše, što lijepo, a što ružno, što su zapravo ožiljci i kakve dalekosežne i duboke posljedice oni ostavljaju na ostatak života.

Meni je, kao i svakom djetetu u toj dobi, bilo super što sam bila u centru pozornosti i što su se svi zanimali za njih. U ovom slučaju to je zapravo bila izvrsna terapija jer su time ožiljci u mojoj glavi dobili jako pozitivnu konotaciju i dali mi posebnost koju nitko drugi nema. Nikada nisam ni pomišljala o opciji uklanjanja što je također bila preporuka liječnika.

Djeca me zbog toga nikad nisu zadirkivala, jer, kad su vidjeli da mene to ne „dira“, prihvatili su ih kao integralni dio mene i nikad nije bilo problema. A to i jest cijela poanta priče – kako ti sam sebe doživljavaš, tako te doživljava i tvoja okolina.

Od kuda ti ideja za izložbu? Što možemo vidjeti na njoj, kada i gdje?

Izložba se do kraja ožujka može pogledati u Kaštelu Morosini Grimani u Svetvinčentu, a nakon toga do polovine travnja u Delnicama. Ideja izložbe je progovaranje o ožiljcima kroz umjetnost, te “vrije” u meni još od tinejdžerskih dana. S obzirom da se glazbom bavim čitav svoj život, željela sam svoj glas iskoristiti govoreći i o temama o kojima se ne govori često, te možda na taj način olakšati nekome njegovu sličnu traumu.

Kako za sve u životu postoji pravi trenutak koji spoznate tek s odmakom i spoznajom šire slike, tako je moja ideja morala “odležati” dugi niz godina kako bi se napokon realizirala u ovom specifičnom projektu. Prije svega, trebalo je sazrijeti kao osoba koja ima jasnu viziju na koji način pričati o jednoj toliko bolnoj i kompleksnoj temi kao što su ožiljci, a onda i naći “modele” koji su spremni ogoliti se, javno izložiti najranjiviji i najintimniji dio sebe i onda još o tome progovarati.

Fotografi Marijana Banko i Danijel Bartolić su odradili lavovski dio posla, stavljajući naše ožiljke u kontekst u kojem oni istovremeno izgledaju šokantno lijepo, prožeti umjetnošću, pokazujući time kako ljepota leži upravo u nesavršenosti. Nikad se neću prestati ovako javno zahvaljivati mojim “modelima”, braći po ožiljcima što su mi svojim hrabrim javnim istupom dali povjerenje i vjerovali u moju “ludu” ideju.

Ti mladi i iznimno snažni hrabri ljudi na fotografijama su Katarina Trajkovski, Jakov Mareljić i Marin Novak. Svatko od nas tragediju je proživio na svoj način, u drugačijim okolnostima, no ono što nas povezuje jest da ne želimo da nas ona definira, barem ne u negativnom kontekstu. Presretna sam kad vidim koliko je i njih ovaj projekt dodatno osnažio te sam im duboko zahvalna na empatiji i divovskoj snazi koju su izgradili i pokazali pretvarajući svoju bol u nečiji novi početak.

Nakon shootinga, kockice su se doslovce počele slagati same od sebe, ponajviše zbog iznimne moralne i logističke podrške suradnika koji su otvorili neke nove dimenzije i zbog kojih je danas cijeli projekt “eksplodirao” nacionalno, ali i međunarodno. To je Gradsko društvo Crvenog križa Pula, na čelu sa Jasnom Vekić, Lorenom Lazarić Stefanović i Mirej Barbić kroz humanitarnu akciju „Zlatna ribica“ koju su pokrenuli u suradnji sa izv. prof. Svenom Maričićićem sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

Akcija je to koja skuplja financijska sredstva za izvrsne i motivirane studente, koji žele nastaviti svoje obrazovanje, pa stoga i podnaslov izložbe #ObrazovanjemProtivPredrasuda. Zlatna ribica i Zlatna kora do sada su skupile 15-ak učeničkih stipendija.

Otišli smo i korak dalje te smo zahvaljujući prof. Maričiću te njegovoj diplomantici Lei Buljubašić, uz pomoć umjetne inteligencije i naprednog modeliranja i 3D printa napravili jednu malu socijalnu inovaciju – „zlatnu vazu“ kao rezulatat čitanja anatomske geometrije tijela, koja je zapravo, posljednja, 21.fotografija/eksponat na izložbi i simbolizira nov život, nov početak.

Ova inovacija osvojila je do sada dvije vrlo vrijedne nagrade – broncu u Zagrebu na 21. međunarodnoj izložbi inovacija ARCA 2023. te zlato na prošlogodišnjoj 75. iENI, jednoj od najvećih i najstarijih europskih izložbi inovacija održanoj u Nürnbergu.

No, ipak mislim da je jedno od najvećih priznanja upravo nagrada PONOS HRVATSKE koju je ovih dana primio naš stipendist Ivan Štetić, mladi srednjoškolac iz Pule, koji je dobivenu stipendiju darovao Dječjem domu “Ruža Petrović” Pula uz objašnjenje da “njima treba više nego njemu”.

Upravo to je svima nama u Zlatnoj ribici i Zlatnoj kori bila nit vodilja – potaknuti empatiju, potaknuti dobro u mladim ljudima koji će sutra modelirati zajednicu u kojoj živimo.

U vremenu kada se u medijima mlade djevojke konstantno suočavaju s prikazima savršenog i nedostižnog, što bi im poručila, kako da se vole baš onakve kakve jesu?

Govoreći o poruci ovog projekta, vraćam se na početnu ideju i da o traumi progovaram kroz glazbu. Naime, projekt od samog početka prati i istoimena pjesma – “ZLATNA KORA” koju sam snimila zajedno sa pulskim Top Of The Pops bendom. Željela sam napisati tekst koji nosi pozitivnu poruku, a to je da trebamo biti zahvalni za druge prilike jer nisu svima date.

Zahvalna sam kolegi Nikoli Milatu što je prepoznao taj senzibilitet i majstorski ga zaokružio kroz glazbu i aranžman. Upravo zato i zlatna boja na našim ožiljcima, koja osim što je logičan nastavak na Zlatnu ribicu, potaknuta je japanskom filozofijom „kintsugi“ prema kojoj zlato oplemenjuje sve što je slomljeno.

Mi smo našim ožiljcima željeli udahnuti novi život jer to je suštinska poruka koju oni nose, a upravo ova izložba to zorno pokazuje – kako iz nečeg toliko bolnog, zastrašujućeg i traumatičnog može proizaći nešto još ljepše i plemenitije. Jer svi nosimo ožiljke, neki su vidljivi, a neki su duboko zakopani i oni su često puta još mnogo bolniji od ovih na površini. Upravo zato ne treba biti sudac nikome doli samome sebi.

Kakve su reakcije ljudi kada vide izložbu ili tvoje ožiljke privatno i kako se ti osjećaš s obzirom na te reakcije?

Izložba je bila nešto što je moralo izaći iz mene bez obzira na reakcije koje će izazvati, i iskreno, mislila sam da će biti dosta onih koji je možda i neće gledati s blagonaklonošću. Ono što se događa u posljednjih godinu dana, od premijere, je upravo nevjerojatno, jer svako novo otvaranje “Zlatne kore”, kao i samo progovaranje o njoj, izaziva nevjerojatne emocije kod ljudi, veoma često i suze, rekla bih olakšanja.

S ožiljcima se svi mogu povezati i zato je ova priča toliko univerzalna. Mnogi poznanici bili su iznenađeni jer moje ožiljke do izložbe uopće nisu percipirali, a posebno mi je draga reakcija mladih ljudi, jer su izložbu organizirano posjećivale i o njoj slušale srednje škole i studenti, te budu šokirani kad shvate da je žena koja je tako sigurno stala pred njih, ispričala im svoju životnu priču i otpjevala pjesmu, ista ona sa fotografije.

Nema mi većeg zadovoljstva nego kad vidim kolika je njima to motivacija i koliko ih tjera na promišljanje o površnosti svakodnevnice. Javljaju mi se ljudi koju su prošli slične traume i govore kolika im je utjeha “Zlatna kora” te se zahvaljuju. Ostanem bez riječi jer time sam zatvorila krug i na neki način se odužila životu za svoju drugu priliku.

Foto: Danijel Bartolić & Marijana Banko