U istarskim, ali i vrtićima u cijeloj Hrvatskoj, sve je izraženija problematika nedostatka edukacije i stručnog kadra u brizi o djeci s poteškoćama u razvoju.
Mnogi pomoćnici ne posjeduju adekvatne informacije ni obuku za rad s djecom s posebnim potrebama, što otežava njihovu svakodnevnu podršku. Više o tome možete saznati u intervju s asistenticom iz Istre ovdje.
Roditelji se često suočavaju s izazovima u komunikaciji s odgajateljima i stručnim osobljem, dok su povratne informacije o napretku djece rijetke i nedovoljne.
U isto vrijeme, potrebe djece s poteškoćama ostaju neispunjene, a adekvatne terapije često su nedostupne ili teško dostupne. Ova situacija zahtijeva hitnu reakciju i suradnju svih aktera u obrazovnom sustavu kako bi se osigurala bolja budućnost za djecu s poteškoćama u razvoju.
Donosimo intervju s još jednom majkom djeteta s teškoćama u razvoju, ali i asistenticom u jednom istarskom vrtiću, a obje su htjele ostati anonimne.
Kada je Vaše dijete dobilo dijagnozu i što mu je potrebno za razvoj i svakodnevni život u vrtiću?
Moje dijete nije dobilo specifičnu dijagnozu, no suočava se s poteškoćama u razvoju koje su rezultat dugotrajne reanimacije i edema mozga.
Za njegov napredak ključne su terapije, koje su nažalost nedovoljno dostupne kroz sustav, a privatne opcije su također ograničene zbog nedostatka slobodnih terapeuta. U vrtiću, veoma je važno da se socijalizira s drugom djecom kako bi kroz igru učilo i razvijalo nove vještine. Promatrajući vršnjake, dijete može poboljšati svoje samopouzdanje i kreativnost.
Što vam je kao roditelju djeteta s razvojnim poteškoćama najteže?
Iako moje dijete nije autistično, suočava se s izazovima, poput neverbalnosti, što otežava komunikaciju s drugima.
Ponekad je teško razumjeti što želi, a i druga djeca ne mogu uvijek shvatiti njegove namjere. Uz to, ima problema sa senzorikom, pa ga ometaju jaki zvukovi i vizualni podražaji, što može izazvati burne reakcije.
Gdje mislite da sustav najviše zakazuje? Što bi pomoćnicima za djecu s poteškoćama u vrtiću olakšalo posao?
Sustav najviše zakazuje u pružanju podrške i suradnji s roditeljima. Na početku i kraju pedagoške godine, nije održan niti jedan razgovor o napretku mog djeteta, što smatram vrlo bitnim.
Informacije od odgajatelja su važne, no stručne službe trebale bi dodatno pružati smjernice o napretku, prilagodbi i igrama.
Pomoćnici u vrtiću često nemaju potrebne informacije o specifičnim potrebama djeteta s kojim rade, a ni podršku stručnjaka za prilagodbu aktivnosti.
Što biste, kao majka, poručili institucijama i drugim roditeljima u sličnoj situaciji?
Pozivam na veću suradnju između roditelja, odgajatelja, stručnih službi i pomoćnika kako bismo zajedno omogućili djetetu napredak i uključivanje u grupu.
Važno je dobivati povratne informacije o ponašanju djeteta u vrtiću, kao i savjete o prilagodbi aktivnosti. Pomoćnicima bih savjetovala da traže bolja radna prava, što bi im olakšalo rad i omogućilo kvalitetniju podršku djeci.
Anonimna aistentica u vrtiću također je dala svoje odgovore na nekoliko pitanja s kojima nam daje bolji uvid u ovu problematiku.
Koliko dugo radite kao asistentica i što vas je motiviralo za ovaj posao?
Radila sam kao asistentica šest mjeseci, pomažući djetetu kojem je bila potrebna podrška jer vrtić nije mogao pronaći adekvatnog pomoćnika.
Koji su najveći problemi u vašoj struci i što bi trebalo mijenjati?
Jedan od najvećih problema s kojima sam se susrela je nedostatak suradnje sa stručnom službom. Oni rijetko postavljaju pitanja o ponašanju djeteta ili njegovim interakcijama s drugom djecom, a nedostaje i konkretnih savjeta za rješavanje poteškoća ili prilagodbu aktivnosti.
Što biste poručili institucijama i onima koji mogu promijeniti stvari na bolje, a još to ne čine?
Potrebno je osigurati bolja radna prava pomoćnicima te omogućiti bolju suradnju s roditeljima i stručnim službama kako bismo maksimalno podržali djecu u njihovom razvoju i socijalizaciji.
Foto: Ilustracija
Ostavite komentar