Prije točno pola stoljeća, 1971. godine, zatrpan je na otoku Uljanik u Puli posljednji od dva suha doka iz doba Austrije. Tih se godina pokazala potreba za dogradnjom operativne obale sa zapadne strane u dužini od 120 metara, nužne za gradnju i spajanje mamut brodova, zbog čega je žrtvovan ispravan i vrijedan objekt iz 19. stoljeća.

Radovi, kojima je povećana površina Otoka i u potpunosti izmijenjena vizura starog austrijskog brodogradilišta, završeni su u danas nezamislivo kratkom roku. Akcija dogradnje 120 metara obale obavljena je u samo šest „radnih“ dana!

Radove je izvodio GP Jadran iz Rijeke, Radna jedinica Pula, a vodio ih je inženjer Josip Jurinović, koji je rukovodio mnogim infrastrukturnim zahvatima u Puli. Koristili su tada revolucionarnu tehniku, koja će do izražaja u svijetu i kod nas doći tek desetljećima kasnije. Riječ je o gradnji obale polaganjem praznih plutajućih blokova, armiranih betonskih kesona, koji se potapaju na morsko dno i zatim pune svježim betonom.

Inženjer Jurinović, čovjek širokog znanja i dobrog pamćenja, preminuo je prije godinu dana u dubokoj starosti, a epizodu o gradnji obale na Scoglio Olivi ispričao mi je 2019.. Tih mi je dana govorio i da priprema knjigu u kojoj će biti opisano zatrpavanje austrijskih dokova u pulskom škveru. Prethodno je već objavio nekoliko knjiga, a u kojima se uglavnom bavio običajima, poviješću i ljudima svog rodnog brsečkog kraja.

„Već krajem 1970. ispumpana je voda iz suhog doka da bi se pripremio za polaganje kesona. Nakon što su izgrađeni, prvi kesoni položeni su u dok na suho, a kad je voda opet puštena, oni su na oduševljenje svih zaplivali. Ljudi nisu vjerovali da će betonski kesoni plutati, jer to su bili ogromni blokovi kao kuća. Potom je dok otvoren i remorkerom i dizalicom 'Veli Jože' odvučeni su na mjesta gdje su ih trebali postaviti. 'Veli Jože' ih je potapao, a namještali su ih ronioci“, ispričao je prije dvije godine Jurinović, bistrog pamćenja mada u poznim godinama.

Betonski kesoni bili su dimenzija 10x7x12 metara i svaki težak 260 tona. Nakon što bi bili napunjeni vodom i nakon što bi legli na dno, punili su ih betonom i zidanje obale moglo je odmah krenuti.

„Radilo se u serijama od po šest kesona. Nakon što je postavljena prva, izgrađena je druga serija kesona i na isti način položena u dok pa u more. Tako je Uljanik dobio obalu dugu 120 metara i dubine 12 metara za samo šest dana posla“, ispričao je Jurinović. Nakon što je završila dogradnja obale, izdao je nalog da se zatrpa suhi dok, graditeljsko remek-djelo 19. stoljeća. Mnogi su negodovali zbog tog poteza, ali novo je vrijeme i tržišna utrka u brodogradnji tražila radikalne zahvate. Mjesta za sentimente nije bilo.

Jurinović je mnogim Puljanima bio poznat i po tome što je rukovodio podizanjem 30 tona teškog krova Uljanikove Direkcije 1963. godine, radi umetanja još jednog kata na zgradi. Ovaj je podvig izvela dobro koordinirana ekipa sa samo četiri male ručne dizalice na svakom kraju zgrade.

Krov su podizali postepeno, koliko je bilo potrebno radnicima za zidanje nove etaže odjela računovodstva, do maksimalne visine od 3,5 metra. Kad su nakon nekoliko dana zidarski poslovi završili, krov su uspješno spustili na nove zidove.

Kad sljedeći put prolazite kraj Direkcije, obratite pažnju na umetnuti kat pod krovom i razmislite kakva su se građevinska čuda u Puli nekada izvodila.