Kao što rekosmo, u siječnju, već tradicionalno zbrajamo koliko love je otišlo na aute.

Ne vaše, naravno.

Govorimo o voznom parku hrvatskih političara.

Oni jako vole limene ljubimce. Kako i ne bi?

I mi ih volimo, ali ih ne možemo platiti iz javne kase, nego one privatne, pa smo nešto skromniji.

Tako je i nastala ona narodna- skromnost je vrlina. Jer, moramo se nekako utješit.

S tim problema nemaju na političkoj razini. Oni samo moraju reć' da je obnova voznog parka zapravo štednja, a ne trošak i na konju su.

Nesuđenoj predsjednici, Katarini Peović isto nije leglo to s autima.

Ona je išla malo zbrajat' i suma sumarum- da neki dan su tri potpredsjednika Sabora dobili nove Audije koji valjda koštaju jedan milijun.

Povukla je i paralelu sa stanjem u Zadru gdje valjda 25 tisuća žena nema ginekologa.

Zaključila je da su auti važniji od žena.

Mi od svih tih brojeva nismo uspjeli zaključiti čime bi se ona to vozala naokolo da je možda kojim slučajem dobila izbore?

I bi li i onda, kao predstavnica hrvatskog naroda, isto kudila kolege koliko troše? Bi li možda radije sjela u golfa četvorku, malo stariji model, ali i dalje pouzdan?

To me podsjetilo na Damira Kajina. Nije li on nešto imao protiv saborske mirovine, pa ju je na kraju ipak prigrlio? Možda sam se i zabunila. Sada samo na glas razmišljam.

Ono što htjedoh reći- lijepo bi bilo kada bi se držali rečenog. Ali, teško je jer ponekad ispadneš blesav, a samo si htio bit' fer.