U DRUŠTVU S KNJIŽEVNICOM SANJOM PILIĆ: 'Rovinj je moj grad'

Jedna od najpoznatijih i najčitanijih domaćih književnica, Sanja Pilić, autorica šezdesetak knjiga za odrasle i djecu unazad trideset godina višemjesečna je ljetna stanovnica grada Rovinja. Na posljednjem je predstavljanju, koje se odvijalo u sklopu Festivala "Rovinj Art&More", ogoljela dušu.

Njezinom je razotkrivanju uvelike doprinio doajen novinarstva, Vojo Šiljak, koji se nije libio postaviti i neka od intimnijih i nerijetko prešućivanih pitanja iz života i svjetonazora poznate umjetnice slova i riječi. Istovremeno, Sanja Pilić, nakon zauzimanja garda hrabro je uzvraćala iskrenim odgovorima i za njih od strane publika bivala ispraćena ovacijama i aplauzom.

Što vam predstavlja Zagreb, a što Rovinj?

U Rovinj dolazim jako dugo, a sada u komadu od 91' godine, dakle punih 29 godina. Inače, dolazila sam i kao dijete. O Zagrebu, gradu kojeg sam neizmjerno voljela, danas, i iz ove perspektive teško mi je govoriti, posebno u svjetlu potresa i korone. To su, naime, dvije stvari koje mrzim i o kojima mi se čak i ne da razgovarati. Na žalost, Zagreb više nije grad kakav je nekad bio. 

S druge strane, iskreno, i bez prenemaganja i foliranja meni je Rovinj najljepši grad u Hrvatskoj.

Uostalom, to svi moji prijatelji i oni na fejsu dobro znaju jer svake ga godine iznova fotografiram i još uvijek ga se ne mogu nagledati koliko mi je lijep.

Napisala ste tridesetak knjiga?

OK, bilo ih je trideset i tri, trideset i četiri...a ovo ostalo su bile slikovnice pa onda ih je oko 60 ili 70. Imam serijal o Maši, nekih petnaestak slikovnica. Dakle Maša ovo, Maša ono…

Kakvo je vaše mišljene o koroni i hoće li ona donijeti neke bolje pomake u umjetnosti?

Zapravo ne vjerujem. Mislim da će korona donijeti nekakve hrpe monodrama i depresivnih tekstova koje osobno neću imati potrebe ponovno gledati. Što se tiče samog virusa ne bojim ga se i ne volim. Držim se uputa, stavljam masku, perem ruke...Vrlo sam disciplinirana. I to je sve što ću reći na tu temu. S književog stanovišta ta me korona ne inspirira i o njoj ne želim i neću pisati.

Vi ste i nudista…dakle nudizam i koronizam. Ima li tu neke veze?

Joj, uopće neću o tome jer će se ljudi početi zgražati. Ma naravno da nema veze. Nudizam je bila jedna normalna pojava koja je nažalost posljednjih godina u padu. Što se samog nudizma tiče meni je on u krvi, još od moje bake i djeda. Nema ničeg boljeg od kupanja golog tijela uronjenog u vodu ili sjedenja na osunčanoj stijeni. Taj osjećaj pokušavam objasniti ljudima no, sve mi manje to uspijeva budući da su plastične ležaljke i labudovi zauzeli i zakrčili naše plaže. Nudizam je stvar voljenja i čuvanja prirode, a nekad se s njom živjelo, a ne vodilo pola vikendice na more.

Što vas i tko inspirira na pisanje?

Nema pravila. Konkretno, s godinama sam primijetila da se jedna moja "luckasta" polu teta, s kojom sam se družila u njenim pedesetim i šezdesetim godinama nerijetko našla u mojim pričama, a da se neke osobe s kojima sam se svakodnevno družila i s kojima se još uvijek družim nisu i najvjerojatnije nikad neće naći ni u jednom redu štiva.

Neki te ljudi potiču i inspiriraju bilo svjesno ili nesvjesno, a neki ne.

Potječete iz umjetničke obitelji. Kako je bilo odrastati uz majku Sunčanu Škrinjarić?

Moja je majka bila slobodnjakinja (slobodna profesija) što u prijevodu znači da smo uvijek živjeli pod koronom. I ja sam slobodna umjetnica; i moja kći, kao i sin su slobodnjaci. Takav status znači da ništa nije sigurno, da sutra možeš slomiti nogu i ne imati posao.

A kakvo je bilo odrastanje?

Ma super. Upoznala sam puno zanimljivih ljudi i umjetnika. No, jedini je problem bio što nisam naučila neke praktične stvari.

Između ostalog, jednom sam mami tako dobro očistila kupaonicu s praškom da se ona začudila kako je, čudnog li čuda, nestao kamenac. Ma iskreno, moja se mama, koja nije bila neka kuharica, iskreno divila svima onima koji su znali kelj skuhati. Dakle, ona se uvijek iskreno divila i predivila sposobnim domaćicama.

O ženama i muškarcima. Postoji li žensko pismo?

Naravno. Kao što postoji i razlika između filma koji režira Ona, odnosno On. Žene su pronicljivije, meni autentičnije, idu u srž. I, naravno, teme su drugačije.

I izvan literature, žene su samokritične, dok su muškarci uvijek zadovoljni sami sa sobom. Muškarci su sami sebi lijepi, pametni, sposobni, vrijedni, sretni što su se dobro najeli...dok smo mi žene podložne svakoj kritici, i još pogubnije po naše samopouzdanje, samokritici. Ta' nismo dobre majke, debele smo, ružne... ma sve na sebi i oko nas gledamo kroz povećalo.

U nama živi unutrašnji kritičar kojeg neprestano hranimo. Sigurno je, dakle, da su muškarci daleko opušteniji i da od njih žene moraju učiti.

O starosti?

Ne volim je. Ne zanima me i ne želim o toj temi razgovarati. Kad čujem da su godine samo broj digne mi se kosa na glavi. To jednostavno nije istina. Točka. Osobno, ono što gubimo s godinama a što mene najviše boli jest vrckavost i ono nešto vedro što smo imali u sebi.

Osim toga, glupost je reći da izgledaš dobro, a kamoli lijepo. Ma' izgledaš staro, naborano i ružno. Uz to, sve te boli a postaješ i svjestan da s godinama i nisi nakupio neku životnu mudrost.

Zato i moja poruka svima: "carpe diem", iskoriste svaki dan koji je pred vama. Sutra? Tko zna što donosi sutra!

Ostavite komentar