Prvak Megdana, teškaš IVAN VITASOVIĆ: Moj uspjeh dokazuje da NIKAD NE TREBA ODUSTATI OD SVOJIH NAUMA!

Ivan Vitasović, dvadesetdevetogodišnji mladić iz Fažane i dugogodišnji borac pulskog Trojana, široj je javnosti postao poznat nakon velikog uspjeha ostvarenog u nedjelju kada je na prestižnom MMA turniru Megdan u srpskom Šapcu nakon tri veličanstvene runde odnio pobjedu nad španjolskim borcem, Danielom Toledom.

Uspjeh je tim veći uzme li se u obzir kako je Vitasović za svoj nastup na Megdanu saznao prije mjesec dana, a nakon što je Saša Milinković iz Osijeka koji se trebao boriti protiv Toleda bio pozitivan na COVID-19.

Osim toga, Ivanu je ovo bila prva borba nakon gotovo dvogodišnje pauze. Dva dana nakon povratka u Pulu našla sam se s Ivanom i najprije ga upitala najlogičnije pitanje:

„Kako si?“

Još me malo bole vilica i oko, ali sam više-manje dobro. Opuštam se i to ću činiti i idućih tjedan dana. Još uvijek koristim godišnji odmor tako da odmaram od dvorane, a i od radnih obaveza.

Jesi li očekivao pobjedu?

Naravno. Uvijek očekujem pobjedu. Da nemam takav stav, ne bih se ni borio, barem ne profesionalno. Protivnik je bio izrazito opasan, ali mi smo imali jako dobru taktiku i sve se isplatilo.

Još važnije pitanje je jesi li očekivao onakve tri runde? Gledatelji su zaista bili dojma kako ste obojica dali 300 % od sebe.

Da. Proučavao sam protivnika i očekivao jako težak meč. Priznajem da nisam mislio da je toliko tvrd i da može primiti tu količinu udaraca. Očekivao sam da će pasti ranije jer sam ga zaista nekoliko puta prilično snažno pogodio i svaka mu čast što je pretrpio sve te udarce i nastavljao dalje. Nakon borbe sam mu zahvalio što mi je pružio to iskustvo i zaželio mu svako dobro u životu. Meni je drago što je prošao bez ozbiljnih ozljeda.

A prije borbe se rukujem. To je sve. Ne želim sklapati prijateljstva jer bi mi bilo teško ozlijediti nekoga s kim sam dobar.

Počeo si slaviti i prije službene sudačke odluke. Znači da si bio toliko siguran kako je većina bodova otišla na tvoju stranu.

Jesam! Računao sam kako sam prvu rundu dobio, a drugu izgubio. Treću sam dao sve od sebe i bio sam uvjeren da sam totalno dominirao i da je to bilo dovoljno za pobjedu. Smatram da bi ikakva drugačija odluka bila nepoštena.

Bio si jako emotivan nakon borbe što daje naslutiti kako ti ovaj uspjeh mnogo znači.

Da, ljudi možda ne razumiju. Nije to samo tih 15 minuta borbe. Svašta je iza toga; i posao i privatni problemi. Radim od ranog jutra, dođem kući s posla, na brzinu odradim nešto za sebe ako stignem, jurim u dvoranu i budem tamo barem 4 sata, pa onda, opet ako stignem, još nešto navečer odradim privatno za sebe...

Inače, radim u Općoj bolnici Pula, na Odjelu transfuzijske medicine kao medicinski tehničar odnosno laborant. U zadnje vrijeme radio sam i na Covid odjelu, u laboratoriju.

Sve je to opterećujuće i ništa se to ne vidi već se samo akumulira i onda emocije prorade u tom trenutku kad se isprazniš psihički i fizički. Teško je, a možda i nemoguće, opisati osjećaj nakon takve jedne borbe.

Osjećaj prije ulaska u ring je, pak, pun samopouzdanja. Znam da sam radio maksimalno i u ring sam ušao mirne glave čvrsto uvjeren da ću pružiti dobar meč. Možda će zvučati malo patetično, ali nikad nisam bio toliko siguran u sebe i u to da sam sposoban uzeti pojas.

Prije dvije godine imao sam zadnji meč u Puli, nakon toga je sve išlo krivo; operacija koljena, odgađanje mečeva, ruptura bicepsa, zaraza koronom...Trebalo je dugo da se vratim i onda sam još i uletio kao zamjena za ovaj meč. Dobro je to što sam već bio u treningu, pa smo zadnjih mjesec dana odradili pripreme i evo nas.

U svom pobjedničkom govoru rekao si, između ostalog: Hvala treneru što mi je promijenio život. Što si pod time mislio?

Gledaj, ja sam došao u Trojan prije 11 godina kao pretili klinac, sa 150 kilograma i bez samopouzdanja. Bio sam jako nesiguran u sebe. Trener Zelg Galešić me nije naučio samo sportskim vještinama. Možemo reći da je to čak i sporedno jer je to samo nadogradnja na ono što je najvažnije, a to je da me naučio kako vjerovati u sebe. Danas se osjećam dobro i u miru sam sa sobom i ugodno mi je u mom tijelu.

Kako se mora ponašati, koliko trenirati i kako hraniti jedan borac teške kategorije da bi mogao imati uspješnu karijeru?

Za moju dnevnu rutinu važan je doručak koji uključuje zobene pahuljice ili jaja. Za ručak jedem meso i povrće, prije treninga rižu ili tjesteninu, a nakon treninga ponovim ručak ili jedem posni sir. No, kad nisam u pripremama dozvolim si kolače i čokoladu, a slanina je nešto što se u mom frižideru nalazi uvijek. Ono što mi najteže pada čak i nije prehrana, iako je teško skidati kile. Problem zna biti zasićenje završnog dijela priprema kada tijelo bude preumorno pa se to onda odražava i na psihu. Dođe mi da odustanem od svega u takvim trenucima, ali generalno ja jako volim trenirati.

Što radiš kad ne treniraš? U čemu uživaš, što voliš?

Volim gledati filmove i čitati knjige. Obožavam more, ribolov i biciklizam. Imam razne hobije kojima bih se posvetio da ne treniram. Poludim kad ljudi kažu kako ne znaju što će s vremenom jer ja bih si dan mogao ispuniti i da traje 48 sati.

Što sad dalje? U kojem će smjeru nakon Megdana ići tvoja karijera?

Ja se iskreno nadam KSW-u u Puli. Ako se to i ne ostvari, neću biti previše razočaran. Znam da će nakon ovog uspjeha na Megdanu moj trener dobivati brojne ponude i sve ćemo to razmotriti te se zajednički dogovoriti kako dalje. Naravno, moj je san UFC. Lagao bih kad bih rekao da to nije tako, a hoću li ili neću uspjeti - ne znam. Svoj cilj sam ispunio, a sve što dođe povrh toga bit će dodatak na kojem ću biti zahvalan i dati sve od sebe da se borim s top borcima. Prije deset godina i ovo mi se činilo nemogućim pa bih svima koji se osjećaju kao ja tada poručio: Probajte naći dobru dvoranu s kvalitetnim trenerima i samo budite ustrajni. Nemojte odustati od svojih nauma i rezultat neće izostati!

fotografije: Facebook stranica TROJANFREEFIGHTERS PULA

Ostavite komentar