Upoznajte Olega Mandića-kao dječak od 11 godina posljednji je izašao iz zloglasnog Auschwitza

Oleg Mandić, danas vitalni 92-godišnjak iz Voloskog kod Opatije, ovog je tjedna u Pazinu predstavio svoju knjigu "Život obilježen Auschwitzom".

Njegova inspirativna životna priča napunila je brojne posjetitelje Spomen doma čuđenjem, zgražanjem, ali i hrabrošću, srećom i nadom.

Kako je to uspio pitate se? Oleg je poseban čovjek koji bi mogao svakoga napuniti nadom i srećom. Jer, kako kaže, on je na svoje iskustvo u Auschwitzu, zloglasnom nacističkom logoru u kojem je boravio kao 11-godišnjak, osobito ponosan.

"Danas sam sretan čovjek zbog svega što sam prošao tada", rekao je. I dan-danas na podlaktici ima tetovažu koju je dobio pri ulasku u logor - svoj broj 189488.

Odveden je u Auschwitz 1944. godine s majkom i babuškom, ali su ga onda od njih razdvojili. Jedno je vrijeme čak boravio u dijelu u kojem su držali blizance u svrhu zloglasnih pokusa dr. Mengelea. Tada nitko nije bio svjestan neetičkih pokusa nad tom djecom.

Njegov djed, Ante Mandić, bio je predsjednik Jugoslavensko-češke lige, a nakon toga predsjednik opatijskoga Narodnooslobodilačkog odbora, vijećnika ZAVNOH-a te člana predsjedništva AVNOJ-a. Upravo zahvaljujući njemu, njegova je obitelj nakon mjeseci provedenih u Auschwitzu odvedena u Moskvu, a zatim natrag u Jugoslaviju.

A Oleg je posljednja živuća osoba koja je napustila Auschwitz.

Foto: IstraIN

Predstavljanje knjige "Život obilježen Auschwitzom", organizirano od strane Gradske knjižnice Pazin, a u sklopu ciklusa "Gosti iz susjedstva", programa financiranog od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, započelo je potresnim filmom o Mandićevom iskustvu u Auschwitzu, snimljenim 90-ih godina prošlog stoljeća.

U njemu Mandić progovara o najpotresnijim detaljima iz njegova sjećanja. Primjerice, kako su se ljudi "spašavali" zabijajući u žicu kako bi okončali svoje muke, o tome kako su se trupla redala u zidove po principu "drva na drva", o smrti njegova prijatelja - dječaka iz Rusije, o sceni koju je gledao kada su Romkinju pretukli do smrti jer je prespavala jutarnje "brojanje"...

Mandić je u to vrijeme, kao dječak, ponekad uspio napisati koju stranicu dnevnika iako je bilo teško za pronaći papira i olovke.

"Kada su meni i još nekolicini djece pronašli koliko-toliko odgovarajuću odjeću i obuću, mogli smo izaći na zbrojno mjesto. U ruci sam držao krpicu na kojoj je bio otisnut crni trokut s vrhom prema dolje - u njegovoj sredini dva crna slova I.T., a desno od toga - šest crnih brojki: 189488. Onih istih šest koje su mi toga dana utetovirali na lijevoj podlaktici.

Vani je već bila noć. Svega je pola dana bilo dostatno da izgubim ime i postanem broj", tako je opisao svoj prvi dan u logoru Auschwitz, mali tada dječak, Oleg Mandić.

Foto: IstraIN

Ovaj inspirativan i poseban čovjek poručio je okupljenoj djeci - osnovnoškolcima i srednjoškolcima da svoje traume i sve loše i ružno što dožive u životu - ne potiskuju. "Jer onda si ponovno iznova i iznova kao jadan pas", kaže Mandić.

Baš nasuprot, on o tome puno razgovara, u svojim godinama putuje i priča, kako ga je njegova trauma obilježila, ali i učinila ponosnim.

Toliko se s njom suočio da je nakon izlaska iz logora, posjetio Auschwitz čak 13 puta!

Nakon što se razbolio, s temperaturom od 39 stupnjeva dospio je na odjel zloglasnog dr. Josefa Mengelea, gdje je proveo pet mjeseci. Više je puta izjavio da je uspio ostati živ jer nije bio blizanac, na kojima je Mengele vršio jezive eksperimente, mijenjao im boju očiju ubrizgavanjem kemikalija, „stvarao" sijamske blizance.

Tamo je upoznao svog prijatelja Rusa - on mu je pričao priče o svom ruskom selu, a Oleg je njemu pričao o moru. Njegov prijatelj imao je jako visoku temperaturu i treskavicu, a jednog se jutra samo prestao tresti. To mu je bio jedan od najtužnijih trenutaka ondje.

"Nije bilo razloga da se nema povjerenja u Mengelea. Bio je prijatan čovjek", govori Mandić.

Crvenoarmejci su oslobodili logor u noći s 26. na 27. siječnja 1945. godine, ali Oleg je zajedno s majkom i bakom ostao u njemu još neko vrijeme jer je bila vrlo jaka zima.

Evo kako je opisao susret s prvim osloboditeljem: "Taj Rus, okružen ženama koje su ga grlile, učinio mi se kao Madona, kao nadnaravno biće. Bio je to prvi i najljepši ruski vojnik kojeg sam vidio".

U knjizi, između ostalog, postoji fotografija s opisom "Ekipa Crvene armije pronašla nas je i prenijela nam naloge iz Moskve". Mama, babuška i Oleg bili su spašeni.

Foto: Oleg Mandić

Koliko god godina prošlo od Drugog svjetskog rata, ova tema mučenja, gladi, rata i nepravde ostat će, nažalost, uvijek aktualna.

A Olegova priča - uvijek inspirativna.