Prva vozačica Pulaprometa Marija Stevanović: Mogla bih napisati knjigu „Zgode i nezgode vozačice busa“

Povodom jučerašnjeg Međunarodnog dana žena, već smo objavili dvije priče o ženama u ne tako uobičajenim poslovima, a promakla nam nije ni prva pulska vozačica Pulaprometa.

Marija Stevanović iz dana dana oduševljava putnike svojom nasmijanošću, sposobnošću i ambicijom.

Prenosimo intervju s ovom izvanrednom ženom u nastavku.

Vi ste prva vozačica Pulaprometa, studentica matematike i majka troje djece! Čestitamo na uspješnom balansiranju poslovnog i privatnog, koliko je teško biti žena u pretežito ‘muškom’ poslu?

Hvala! Ako uspješno isplivam ovu dionicu života, mogu mi dodijeliti i počasnu diplomu iz menadžmenta, uz tu iz matematike!

Dnevno učim više nego moja djeca, a kad sam im sva sretna priopćila da sam položila zadnji ispit koji sam pisala, pitali su me koliko sam dobila.

Neuspješno sam se pokušala izvući postotkom, koji ne razumiju, kao odgovorom no nisu se dali. Kad su čuli da sam sretna zbog dvojke, dobila sam bukvicu...

Mislim da je lijepo biti žena u pretežito muškom poslu, kad probijete led i prihvate vas kao jednu od njih, onda vas paze ko na svoju sestru.

Kako ste se i zašto odlučili voziti autobus? Volite li svoj posao i zašto?

Kao i sve drugo u mom životu – spontano i iznenada! I takve odluke su najbolje! Volim sve što radim jer na sve gledam kao na novo iskustvo i priliku da nešto naučim.

U životu stalna je jedino promjena. On ide, juri, ako zastaneš da razmisliš, prilika prođe. Kad u trenu znaš da nešto želiš, onda je to to - iskustvo, bilo lagano, teško, veselo il' tužno. I kad se pospana uputim na prvu liniju u mračno, hladno jutro na prazne ulice grada, učinim to s osmijehom (i kavom u ruci) jer imam priliku doživjeti ovaj grad iz neke nove perspektive, vidjeti ga nekim drugim očima.

Foto: Grad PulaNovi autobusi

Kakve su reakcije putnika i javnosti kada Vas vide za volanom? Jesu li ljudi malo popustili s predrasudama kada je riječ o ženi vozačici?

Reakcije su najbolje! Pogotovo one prve, te su najiskrenije. Kad uđu u autobus neočekivajući, pa se oduševe, ili vas poprijeko pogledaju pa se prekrste. Jednom se jedan stariji gospodin našalio sa mnom i upitao jesu li sigurni. Odgovorila sam da se nadam da jesu, ali da koji Oče naš neće odmoći.

Ma nisam doživjela baš predrasude, više kao šalu, u „najgorem“ slučaju blagu provokaciju da vide moju reakciju, kako ću se snaći s odgovorom na nju. Najbolje se i sam našaliti na svoj račun i već je veselija atmosfera u busu.

Možete li izdvojiti neke od trenutaka u karijeri koji su bili posebno emotivni, zanimljivi ili inspirativni?

Jako puno, mogla bih napisati knjigu „Zgode i nezgode nove vozačice“! Baš zato ću pokušati izdvojiti neke koje možda niste očekivali:

Posebno zastrašujuć trenutak – kad u subotu u podne na liniji 22, u tjesnacu u Galižani kod crkve nepozvani uletite na vjenčanje s busom od 12 metara dužine i 18 tona među hrpu ljudi i malene djece koja trčkaraju po ulici!

Posebno tup trenutak – prvi put na klupi Pulaprometa, čekajući prvu vožnju, pogled u prazno, a misli lete: što mi je ovo trebalo i kako ću ja to?!

Posebno sramotan trenutak – prvih mjesec dana se, iznenađujuće, bilo teško naviknuti na auto nakon smjene u busu.

Tako sam se jednom odvažila odmah nakon posla otići u drivein po kavu i prije nego li sam ju naručila, u koloni, dva puta mi se ugasio auto, jednom sam pobrala ivičnjak jer sam motala u širokom luku kao da vozim autobus, naslonila se branikom na auto neke njemice ispred mene, i da nije bilo auta iza mene, vjerojatno bih odustala od kave i neuspješno se pokušala vratiti u rikverc.

Ovako je vozač iza mene samo kolutao očima, vjerojatno misleći ah, tipično, žena za volanom! Srećom, nije mogao znati da sam profesionalni vozač...

Trenutak preokreta kad sam očekujući kritiku dobila pohvalu – nekoliko mjeseci nakon što sam prvi put ikad stala pokupiti putnike i uspješno pokupila ogradu kod Arene, upoznala sam karosera Pulaprometa. Rekao mi je da sam najbolji vozač jer sam uspjela poskidati sva gabaritna svijetla sa desne strane autobusa pritom ne dotaknuvši boju – manje posla za njega!

Što biste poručili ženama koji razmišljaju o sličnoj karijeri, ali ih je možda strah reakcija ili težine posla?

Ma nema straha od reakcija, samo opušteno i sa dozom smijeha. A za sve moguće poteškoće u poslu, možete se osloniti na kolege koji će rado podijeliti savjet, te posebno na dežurne vozače koji su uvijek spremni da uskoče.