Vizija grada budućnosti? Mladi arhitekt Marin Špigić mijenja pogled na Pulu!

Napuštena zgrada bivše Robne kuće “Istra” godinama stoji kao podsjetnik na jedno drugo urbano razdoblje – vrijeme kada je bila simbol modernosti, društvenog života i gradske dinamike.

Upravo iz tog kontrasta između nekadašnje važnosti i današnje zapuštenosti proizašao je diplomski projekt mladog arhitekta Marina Špigića. Njegov prijedlog predviđa potpunu transformaciju zgrade u Kuću kulture – javni prostor zamišljen kao novo gradsko središte okupljanja.

Rad, izrađen pod mentorstvom profesora Vanje Ristera, ne bavi se samo obnovom objekta, već preispituje njegovu društvenu ulogu i mogućnost ponovnog povezivanja arhitekture s lokalnom zajednicom.

Promišljajući identitet robne kuće, Špigić je razgovarao s Puležanima i Istrijanima koji je pamte kao mjesto posebnog urbanog iskustva.

''Prema njihovim pričama i sjećanjima, robna kuća bila je svojevrsni vremeplov – prostor drugačijih pravila i intenzivnog doživljaja. Pokretne stepenice i raznolik sadržaj za ono su vrijeme predstavljali su iskorak prema modernosti. Kao što filozof Michel Foucault opisuje heterotopije, robna kuća bila je ‘svijet unutar svijeta’, prostor u kojem je vrijeme gubilo uobičajeni ritam. Danas takav prostor treba ponovno otvoriti zajednici kroz novi sadržaj“, objašnjava Špigić.

Središnja ideja projekta temelji se na konceptu „palingeneze“ – ne kao doslovnom vraćanju prošlosti, nego stvaranju novih iskustava koja prizivaju nekadašnji osjećaj boravka u prostoru.

''Ne radi se o reprodukciji starog trgovačkog centra. Palingeneza ovdje znači odgovor na nekadašnji doživljaj – cilj je probuditi slične osjećaje kroz novi program te stvoriti iskustva za generacije koje to nisu imale priliku doživjeti“, kaže autor.

Foto: Marin Špigić

Danas zgrada, ističe, prvenstveno funkcionira kao snažan prostorni orijentir – monumentalni podsjetnik na prošlost.

''Nekad je bila doživljaj za građane Pule i šire regije. Danas je riječ o neiskorištenom potencijalu – prostoru koji čeka novu svrhu.“

Analizirajući stanje objekta, Špigić zaključuje kako njegova vrijednost nikada nije bila samo u arhitekturi, nego u sadržaju koji ga je oblikovao.

''Prostor bez sadržaja ne može biti zanimljiv. Posebnost robne kuće bila je u raznolikosti ponude i intenzitetu doživljaja. Upravo taj osjećaj dinamike želimo prenijeti u novi kulturni program.“

Predložena Kuća kulture zamišljena je kao otvoreni sustav namijenjen lokalnoj zajednici – mjesto susreta, učenja i izvedbe koje živi tijekom cijelog dana i noći te aktivira širi gradski prostor, uključujući zelenu tržnicu.

''Kuća je projektirana kao prostor za sve – za promatrače i izvođače, učenike i učitelje. Ideja je da prolaznik postane sudionik, da ga prostor potakne na istraživanje. Projekt uključuje tri čelične strukture koje povezuju zgradu s tržnicom i omogućuju dnevne i noćne aktivnosti, bez narušavanja postojećeg zelenila. Da bi gradski ‘magnet’ funkcionirao, projekt mora sagledati širi urbani kontekst.“

Jedan od ključnih koncepata je brisanje granice između interijera i grada, čime zgrada postaje izlog aktivnosti.

''Aktivnosti unutar kuće stalno su u vizualnom dijalogu s gradom. Posjetitelj istovremeno prati događanja u prostoru i panoramu Pule, dok prolaznici izvana mogu vidjeti što se događa unutra. Zgrada postaje otvoreni kulturni izlog.“

Foto: Marin Špigić

Ispred objekta planiran je i takozvani scenski kubus – otvorena struktura namijenjena umjetničkim intervencijama i performansima građana.

Za Špigića arhitektura nije samo oblikovanje prostora, već alat za rješavanje problema zajednice.

''Arhitektura mora nositi emociju i odgovarati na stvarne potrebe. Kada rješavate konkretan problem, poput zapuštene robne kuće, projekt postaje više od estetskog izraza – postaje doprinos zajednici.“

Kuća kulture zamišljena je kao vertikalno povezan narativ prostora u kojem se etaže međusobno isprepliću, stvarajući kontinuirano iskustvo kretanja.

„Različiti sadržaji – od izložbenih prostora i klubova do plesnih i glazbenih dvorana – povezani su komunikacijama koje omogućuju stalni vizualni kontakt među etažama. Time se briše klasična podjela prostora i stvara dinamično iskustvo boravka.“

Konačni cilj projekta je da posjetitelj ne ostane samo promatrač, nego aktivni sudionik prostora.

„Želio bih da ljudi osjete kako su dio tog mjesta – da istražuju, sudjeluju i stvaraju vlastite doživljaje. Kuća kulture treba postati živo gradsko središte u kojem se pamti iskustvo, a ne samo zgrada.“

Špigićev diplomski rad otvara širu raspravu o sudbini zapuštenih urbanih prostora i njihovom potencijalu da ponovno postanu mjesta zajedničkog života – ne kao replike prošlosti, nego kao infrastruktura budućih iskustava.