TRI EURA ZA SAT DOSTOJANSTVA: Je li ovo naknada ili novo poniženje osoba s invaliditetom?

Postoje odluke koje se mogu opravdavati proračunom, procedurama i pravilnicima, ali teško je pronaći opravdanje za poruku da jedan sat pomoći osobi s invaliditetom vrijedi svega tri eura.

Upravo toliko država sada nudi kao naknadu za sate osobne asistencije koje nije uspjela osigurati onima kojima su bili potrebni.

Posebno gorak okus ostavlja činjenica da su tu pomoć u međuvremenu često pružali roditelji i članovi obitelji, ljudi koji nisu mogli jednostavno reći da sustav nema dovoljno kapaciteta i otići kući.

Ako država osobnog asistenta plaća 11 eura bruto po satu, teško je objasniti zašto isti sat skrbi, kada ga iz nužde preuzme obitelj, odjednom vrijedi samo tri eura.

Ovdje zato više nije riječ samo o iznosu, nego o odnosu države prema ljudima koji su se već morali boriti za prava koja su im trebala biti zajamčena. Nakon ograničavanja prava, pravne borbe i nedostatka potrebnih usluga, ponuditi simboličnu naknadu teško se može predstaviti kao ispravljanje nepravde.

Socijalna država ne pokazuje svoju snagu velikim riječima na sjednicama Vlade, nego načinom na koji postupa prema onima koji o njezinoj pomoći najviše ovise.

Tri eura po satu zato nisu samo brojka – postaju vrlo neugodna mjera koliko smo kao društvo spremni platiti tuđe vrijeme, žrtvu i dostojanstvo.