SAN ČULA, SAN VIDJELA Procvjetala Magnolija

San vidjela da nam je ona mala zgodna ka čini ljepšu polovicu Dua Magnolija i ka je, po dječjim pričama, najbolja teta/vrtićarka dobro zakuhala. Je stavila sebe i, u svom naručju, svoga četiri mjesečnog sina na fejsić pitajući pri tom svekoliko pučanstvo da li je normalno da bebe plaćaju prijevoznu kartu brodom?

Ženi/majci/lavici nije jasno da je njen sin lavić, ili ti ga LEOnardo živo biće i da je humanoidom postao ne rođenjem, već po trdo linijaškom mišljenju i stavu uvažene nam gđe. Markić, čovjekom još u fazi punoglavca ili ti ga embrija.

Uvaženi stav još uvaženije i među narodom omiljene gđe. Markić, brže bolje poslušao je šef, za koga smo već rekli da je "kapo svih kapova u Maistri" - naš omiljeni Francuz, Jean-Paul Belmondo koji je naložio da se krušnoj mrvici od 60-ak i nešto centimetara naplati prijevoz na
Rajski otok. Jer, valjda tako smatra Belmondo, to što žena/majka/lavica nije shvatila da u naručju nema peraje, već malog čovjeka, njen je problem.

Uostalom dobro je prošla. Jer, recimo, žena je mogla biti u osmom mjesecu trudnoće pa onako velika i krupna zauzeti pet centimetra više od svoje stolice. E' tada bi joj Maistra, po onoj Markićevoj, zasigurno naplatila dva života, dvije stolice i dvije karte. Ne smijem brižna ni pomisliti koliko bi to šoldi bilo da je kojim slučajem nosila pod srcem dvojčeke ili trojčeke. Značilo bi to brzopotezni ljetni bankrot.

Neka ih bude sram, rekla bih glasno i jasno da me tko pita. No, penziće kako sam i sama, više nitko i ne doživljava živima. Mi smo se ugasili, kao pregorjela žarulja i nitko nas ne benda ni za suhu šljivu.

S druge strane, opet je ovim potezom Maistra s Jean-Paulom Belmondom ipak pokazala nama penzićima da smo i mi ljudi vrijedni novaca. Hvala im na tome što su penziće (među njima i svoje bivše djelatnike), bebe i osobe s ovim ili onim poteškoćama stavili u isti koš s ostalim turistima. Mi se para da smo im danas i takvi kakvi jesmo postali jednako vrijedni gosti, pa kao takvi logika kaže moramo platiti i jednako vrijednu morsku cestarinu. I za to im šaljem jedno veliko Merci.

Ujedno, Merci, ili po domaći hvala, od svih Rovinjca i Rovinježa koji danas živo svjedoče Maistrinom jednakom aršinu za sve goste. To je pravi primjer slobode, konvivence i jednakosti. I ča drugo reći, od toga da se Istra s Maistrom na čelu, prva izdvojila i izborila za ono čemu svi zajedno na Poluotoku težimo - jednakom tretmanu svih. Jer, u današnje vrijeme netrpeljivosti, manjka tolerancije i viška diskriminacije ovaj je potez Maistre vrijedan svake pažnje i divljenja.

A ženi/majci/lavici poručujem: muči i ne talasaj!  A ako već to moraš, otputuj u bilo koji grad il' otplovi na bilo koji otok Lijepe naše i onako kako u Zakonu RH-a piše, plati samo svoju kartu. Za dijete do tri godine nigdje se ne plaća. Izuzev, još do jučer u nama nekim stranim i pohlepnim sredinama.

Vaša šjora Mafalda

Ostavite komentar