Pula: Ovacije premijerne publike u INK za audio vizualni performans „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“

Premijera audio vizualnog performansa „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ održana je u jučer navečer pred punim gledalištem na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula.

Projekt u izvedbi višestruko nagrađivanih glazbenika, skladatelja i performera Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza, antropologa i etnologa Andree Matoševića, te multimedijalnih umjetnika Miodraga Gladovića, Davora Sanvincentija i Michelea Sambinija, koji su i autori performansa, publika je nagradila ovacijama, a važnu ulogu u ovoj dojmljivoj izvedbi imao je i ton majstor Hrvoje Pelicarić.

Audio vizualni performans „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ nastao je kao rezultat istraživačko-umjetničkog kreativnog živućeg laboratorija projekta SOCRAT, sufinanciranog putem Programa Interreg VIA Italija- Hrvatska 2021.- 2027. godine.

Performans promišlja kompozicije kolektiviteta rada putem suvremene glazbene, zvučne i vizualne te narativne reinterpretacije načina na koje je kolektivni rad u tekstilnoj industriji, brodogradilištima i kamenolomima posredovan široj javnosti kroz drugu polovicu 20. stoljeća, odnosno u razdoblju socijalističkog društvenog uređenja.

Arhivski filmski materijal u ovoj ekspresivnoj umjetničkoj izvedbi postaje i materijal u koji autori interveniraju različitim filmskim postupcima, ali i glavna scenografija performansa u kojem braća Sinkauz izvode moćnu eksperimentalnu glazbu uživo, a glasom i instrumentalnom izvedbom to čini talijanski umjetnik snažne autorske energije Michele Sambini. Ulogu naratora na sceni ima Andrea Matošević.

Foto: INK

Upravo na narativnoj razini performans temu kolektiviteta rada iz vremena ne tako davne prošlosti „čita“ kroz prizmu današnjeg vremena. Pri tome je prisutna suptilna igra između povijesnih činjenica i ironijskog i metaforičkog promišljanja kolektiviteta rada u prošlosti sučeljenog s poimanjem rada danas, a poseban naglasak je stavljen na poziciju žene radnice.

Polazište performansa, kao i središnji lik oko kojeg autori grade svoju reinterpretaciju kompozicije kolektiviteta rada je lik dvadesetdvogodišnje tekstilne radnice Smilje Glavaš, glavne junakinje dokumentarca “Od 3 do 22” Kreše Golika iz 1966. snimljenog u maniri nijemog filma.

Naslov filma odnosi se na razdoblje dana koje Smilja – majka, supruga i radnica zagrebačke tvornice „Jedinstvo“ - provodi budna kako bi stigla obaviti sve svoje obaveze. Golikov film pripada u red najboljih dokumentarnih filmova jugoslavenskog "crnog vala", a osvojio je nagradu međunarodnog žirija kritičara FIPRESCI na prestižnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu.

Foto: INK

Upravo kroz ovaj Golikov „emocionalno precizan feministički osviješten portret jedne radnice i žene čiju egzistenciju zaglušuje buka strojeva i opominjući zvuk budilice“ multimedijalni umjetnički projekt „Ho ruk! Hop Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ usmjerava priču, posebice u njenoj narativnoj ravni na poziciju radnika/ice, kao i razumijevanje i etiketiranje rada danas. Ritam, odnosno kako na jednom mjestu ističu autori, „srce i krvotok“ rada ovdje dobiva svoje obličje.

Ono je istodobno i nijemo i glasno. A, „Ho ruk! Hop Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ zagledan je i u nove (turističke) slike oko kojih se oblikuje rad, njegov ritam i vrijeme danas. „Ho ruk! Hop Jan! Kompozicije kolektiviteta rada! je, kako ističu njegovi autori, istraživačko-umjetnički projekt.

„Njegov temelj čine zvuk i dokumentarni film koji su u ovom projektu shvaćeni kao značajan izvor, odnosno svjedočanstvo temeljnih uvjeta suradnje, koordinacije i dovršetka kompleksnih i – u različitom rasponu – hazardnih radnih zadataka.

Oni se kreću od izbijanja drvenih klinova saonica koji su brodove u brodogradilištima držali na navozu prije samoga posebno rizičnoga kliženja u more po saoniku – porinuća, preko koordiniranoga i ritmičnoga rada berača kamena čiji je kolektivitet sam uvjet za uspješan cjelokupan proces dobavljanja nekoliko tona teških kamenih blokova do omladinskih radnih akcija u kojima su omladinci učili o temeljima koordiniranoga manualnoga i zajedničkoga rada.

Foto: INK

Temeljno i objedinjujuće obilježje ovih radnih i proizvodnih sektora ili njihovih segmenata upravo je brigadna organizacija radnih zadataka kao i upečatljiva ritmična zvučna artikulacija koja istovremeno obilježava, ali i koordinira rad. Značaj kolektivnoga i visoko koordiniranoga rada pojedinaca smještenih u isto vrijeme na isto mjesto, temelj je moderniteta društava građenog kroz XX. stoljeće.

Njegov je značaj tim naglašeniji budući da suvremena i tekuća post-fordistička kultura privilegira posvemašnju individualizaciju i izmještanje iz zajedničkog mjesta obavljanja radnih zadataka. Utoliko zvučni epitom kolektiviteta koji u ovom projektu predlažemo – Ho-Ruk! Hop-Jan! – postaje metaforom iskustva zajedništva zajednice.

Činjenica da se radi o zvučno-melodičnom fenomenu od izrazite je važnosti za ovaj projekt upravo jer je zvuk rada i industrije – unatoč infrastrukturnim podsjetnicima na njezinu okrnjenu prisutnost – prvi nestao iz brojnih mjesta obilježenih tim sektorom“, istaknuli su autori uz rad na performansu „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“.

Naglasili su da se ovo djelo, a koje je nastalo u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom i Filmskim centrom Sarajevo, nastavlja na prethodne umjetničke performanse „Sicomat“ i „Propulzor“