U Istri su sve kuće nekad imale ognjište i ono je na Badnjak, odnosno Viliju Bojžu imalo značajnu ulogu.
Na njih bi domaćin donio veliki panj, tzv. cok, badnjak ili did, koji se potpalio na Viliju Bojžu i trebao je gorjeti do Sveta tri kralja (stalno ili pak svaki dan pomalo).
Uz taj panj vezivala su se različita gatanja, poput pronicanja kakva će biti godina, a njegov bi se pepeo tijekom godine upotrebljavao npr. za posipanje kupusa protiv gusjenica, kao lijek za ljude, sredstvo protiv tuče i sl.
Također, smatralo se da se tom vatrom grije dijete Isus i da njegova svjetlost rasvjetljava put trima kraljevima.
Na sam Božić, domaćin bi tijekom večere posuo malo od svakoga jela i prolio malo vina po coku, da bi iduća godina bila rodna i puna obilja.
S vremenom su otvorena ognjišta izišla iz uporabe, pa su se tako i božićni običaji donekle promijenili.