Prije točno 100 godina rođen je antifašist, psiholog i političar Petar Radošević

Petar Radošević rođen je 5. veljače 1925. u Medulinu.

Nakon što je u rodnom mjestu završio pet razreda talijanske osnovne škole, otac Josip ga je želio poslati na školovanje na hrvatskom, materinskom jeziku u Zagreb, gdje su se u Istarskom internatu nalazile njegove dvije starije sestre, Milka i Slavica.

Ravnatelj tog internata bio je također Medulinac, prof. Josip Demarin, koji je ocu odgovorio: "Kume, ne šalji Petra ovamo, pošto je sada kod nas ovdje stanje isto kao i kod vas". Bila je to ocjena društveno-političkog stanja u dvije države, Jugoslaviji i Italiji.

Petar je završio četiri razreda talijanske gimnazije u Puli. Upoznao se s djelima naprednih europskih književnika. Prema njegovim riječima, najviše mu se urezala u dušu misao Maksima Gorkog "Čovjek - kako to gordo zvuči". Brzo je shvatio kakve sve nepravde čini fašizam ne samo Hrvatima, nego i Talijanima.

Let talijanskih vojnih zrakoplova iznad južne Istre popratio je riječima: "Idu preko Učke širiti fašizam". Zbog fašističkog maltretiranja i socijalnih nepravdi iz Medulina se iselilo mnoštvo mještana. U Zagrebu i na Krku školovale su se desetine medulinskih đaka, po čemu je Medulin proporcionalno prednjačio u Istri.

Duboki socijalni i nacionalni bunt, samo nekoliko dana nakon 22. lipnja 1941. godine, datuma nacističkoga napada na Sovjetski Savez i početka partizanskoga ustanka u Hrvatskoj, urodio je prvim ilegalnim antifašističkim sastankom nekolicine Medulinaca, među kojima je bio i šesnaestogodišnji Petar.

Foto: Istrapedia

U monografiji "Pula: tri tisućljeća mita i stvarnosti" nazvan je najaktivnijim omladincem Puljštine. Nakon uhićenja u ožujku 1943., upućen je u zatvor u Forlì kod Ravene. S drugim uznicima, među kojima je bilo i Istrana, pušten je nakon godinu dana posredstvom međunarodnoga Crvenog križa.

Po povratku kući otišao je u partizane, u Vojnopozadinsku stanicu br. 14, koja se nalazila na Stanciji Bembo na Rovinjštini. Primljen je u KPJ i Okružni komitet SKOJ-a za Pulu te postavljen za sekretara Agitpropa Okružnog NOO za Pulu, gdje ostaje sve do polovice siječnja 1945. godine, dok aktivan u jedinicama na Rovinjštini i Puljštini ostaje sve do oslobođenja.

Završetak narodnooslobodilačke borbe dočekao je kao poručnik Ozne (Odelenje/Odjeljenje za zaštitu naroda), kasnije Udbe. No, u policiji je postao smetnja jer nije blagonaklono gledao na tadašnju politiku prema Talijanima. Uhićen je 13. travnja 1949. godine, mjesec dana nakon napuštanja policije, skoro godinu dana nakon sukoba Tita i Staljina.

Smatrao je da bi predstavnici jugoslavenskoga rukovodstva trebali nakon rezolucije Informbiroa ipak ići na sastanak u Bukurešt. Nakon mučenja u sjedištu Udbe u Zagrebu, vojni sud ga je 11. ožujka 1950. godine osudio "radi krivičnog djela širenja neprijateljske propagande" i "nemarnog vršenja službene dužnosti" na 16 godina lišenja slobode s prinudnim radom, gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina te gubitak čina.

Zbog toga što se nije htjela rastati, u Puli je više mjeseci provela u zatvoru i njegova supruga Nevenka, sudionica NOB-a. Petar je prošao torture i u Staroj Gradišci, na otocima Sv. Grgur i Ugljan, u Bileći i na kraju na Golom otoku. Nakon poboljšanja odnosa Jugoslavije sa SSSR-om, oslobođen je početkom prosinca 1956. godine. Njegova svjedočanstva nalaze se u nekoliko knjiga.

Pokretač klubova liječenih alkoholičara

Uz rad u Općoj bolnici u Puli završio je izvanredni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši psihologiju i položivši sve ispite iz filozofije (osim diplomskog). Kao psiholog radio je u pulskoj Općoj bolnici, savjetovao je i roditelje. Među prvima je na istarskom području shvatio ozbiljnost ovisnosti o alkoholu i drogi, mnogima je pomogao da se izvuku iz toga. Bio je pokretač klubova liječenih alkoholičara u Puli i Istri.

Na prvim izborima u novoustrojenim jedinicama lokalne samouprave u Hrvatskoj, u veljači 1993. godine, izabran je s liste IDS-a za vijećnika Skupštine Istarske županije, u kojoj je bio potpredsjednik Odbora za društvene djelatnosti i član onoga za prava etničkih i nacionalnih manjina, a 1996. je imenovan i u upravno vijeće Povijesnoga muzeja Istre.

Provincijski odbor za Bolognu ANPPIA-a, nacionalnog udruženja politički proganjanih talijanskih antifašista, dodijelio mu je 1993. godine Medalju slobode (Medaglia della libertà) u povodu 50. godišnjice pada fašizma.

Na stupcima Glasa Istre objavljena su tijekom 1990-ih i 2000-ih godina mnoga njegova opsežna reagiranja i promišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Istre (Specifičnost istarskog organizma, Bliže Istri i Istranima, Već dugo čuvamo svoju ljudsku posebitost, Danas je ovo tisna zemlja za praviti 'monade', Istrani cijene zajedništvo, ali odbacuju tutorstvo, Prošlost pripada svima, Dostojanstvo svake osobe preduvjet poštivanja svakog naroda, Gdje nema ljubavi, rađa se mržnja i dr.) te druga reagiranja i mišljenja.

Preminuo je 14. siječnja 2012. u Puli, a sahranjen je u rodnom Medulinu.