Svemirsko smeće i Keslerov sindrom: Da, imamo problem sa smećem u svemiru...

Posljednjih desetak, dvadesetak godina na lokalnoj razini susrećemo se s rastućom problematikom smeća u našem okružju. Smeće ne stvaraju vanzemaljci, smeće stvaramo mi sami. Svako kućanstvo dnevno proizvodi (da, doslovce proizvodi) poprilične količine raznolikog otpada.

Nekada je svako selo imalo lokaciju na koju se smeće odlagalo. Bilo je to nešto poput prešutnog dogovora, stvar je funkcionirala sve do jedne točke. Točke nakon koje se dogodilo da je kap prelila čašu. Treba li nam doista proizvodnja smeća koja nezaustavljivo raste više od bilo kakve druge proizvodnje (ok, zanemarimo proizvodnju gluposti za potrebe ovog članka). Problem se multiplicira na globalnoj razini, ne više ni samo planetu.

Smeća ima u svemiru, u ogromnim količinama, stvari idu na gore od goreg. Godine 1978., kada su satelite u svemir lansirale samo svjetske supersile i pokoja velesila, Donald J. Kessler i Burton G. Cour-Palais objavili su znanstveni rad u kojem upozoravaju na opasnosti nekontroliranog, prekomjernog broja objekata u Zemljinoj orbiti zbog eksponencijalnog tehnološkog rasta svemirskih tehnologija i njihove dostupnosti.

Oni ukazuju da iznimno veliki broj objekata u orbiti neminovno doprinosi zagušenju naizgled nepreglednog prostranstva. Posljedično dovodi do sudara pri kojima nastaje još veći broj manjih fragmenata. Sve zajedno vodi nas u totalni kaos gdje se sve sudara sa svime, pravi domino efekt.

Ubrzo se oko Zemlje se formira prsten krhotina koji nas u konačnici osuđuje na nemogućnost slanja novih letjelica oko Zemlje, prema drugim nebeskim tijelima, a ljudske misije prizemljuje na desetke ili i više stotina godna zbog rizika gotovo sigurnog sudara s katastrofalnim posljedicama po svemirski brod i posadu.

U krajnjoj sekvenci ovakvog scenarija Čovječanstvo gubi pristup modernim svemirskim tehnologijama koje se nalaze u svemiru. Ostati bez navigacijsko-lokacijskih sustava, meteoroloških satelita, komunikacijskih satelita značilo bi povratak u tehnološki svijet osamdesetih godina prošlog stoljeća!

Nimalo naivno, zar ne!? Danas se oko Zemlje prema Ruskim i Američkim vojnim bazama podataka nalazi bezmalo pedeset tisuća (50.000) objekata većih od loptice za stolni tenis. Ubrzana lansiranja „internet konstelacija satelita” taj će broj u svega nekoliko narednih godna povećati na dvjestotinajk tisuća.

OKNO - sustav svemirske detekcije

Neumitni sudari ubrzo će broj „projektila” koji se kreću brzinama od 30.000 km/h povećati na milijun objekata. Nebo nad nama tada će se zatvoriti i postati pozornica neviđene devastacije noćnog krajobraza i modernih tehnologija.

Potrebno je naglasiti kako omanja krhotina veličine zrnca riže pri sudarnoj brzini desetak puta većoj od puščanog metka uzrokuje pravi rašomon mehaničkih oštećenja na letjelici s kojom se sudari. Tada imamo još više nekontroliranih objekata koji se opret sudaraju s drugima... Realno, do danas nismo napravili ništa po tom pitanju.

Načelno, u nekim fazama razvoja nalaze se sustavi koji bi islužene satelite ili fragmente sakupljali te vraćali na Zemlju da sagore u atmosferi. TO JE TEK PROBLEM.

Već danas nam se mezosfera pa i stratosfera ozbiljno onečišćuju materijalima koji nisu baš „najprijazniji” s okolišem, upravo radi velikog broja raketnih lansiranja i izgaranja letjelica u atmosferi.

One Web, Starlink i slični najopakiji su svemirsko-atmosferski zagađivači! Poslati deset tisuća robotskih čistača zvuči super, problem je što je to deset tisuća novih objekata u svemiru.

Rješenja zapravo NEMA za postojeći svemirski otpad, onaj koji trenutno stvaramo, kao ni onaj koji ćemo tek stvoriti u narednih desetak – dvadesetak godina.

Zapravo nameće se jedno jako jednostavno rješenje. U svemir, Zemljinu orbitu, poslati samo letjelice koje su nam zaista potrebne. Kessler-Palaisov sindrom više nije znanstvena fantastika. Sustigao nas je. Posljedice ćemo osjetiti svi.