Pula se oprašta od Muje: Tihi čovjek koji je hranio golubove i postao simbol grada

Pula se ovih dana oprašta od čovjeka kojeg mnogi nisu poznavali po imenu, ali su ga prepoznavali izdaleka. Said Muharemi, za većinu jednostavno – Mujo, bio je jedan od onih tihih, nenametljivih likova koji postanu dio grada, gotovo poput njegovih ulica i trgova.

Nije imao veliku priču koju bi sam isticao, niti je tražio pažnju. Njegova svakodnevica bila je jednostavna, gotovo ritualna. Uvijek isti koraci, iste rute, ista vrećica kruha i isto jato koje ga je čekalo. Golubovi su ga pratili, ali i prepoznavali – kao da su znali da dolazi netko tko ne traži ništa zauzvrat.

U vremenu kada se gradovi mijenjaju, a lica postaju prolazna, Mujo je bio konstanta. I po kiši i po suncu, u gužvi ili tišini, uvijek negdje na istim mjestima.

Ljudi bi prolazili, neki bi zastali, neki samo pogledali, ali gotovo svi su znali tko je on. I to je bilo dovoljno.

Živio je skromno, daleko od standarda koje većina uzima zdravo za gotovo. Njegov dom bio je u Šijani, u kamp-kućici koju su mu prije nekoliko godina osigurali ljudi koji su prepoznali njegovu priču.

Ondje je, osim golubova, imao još jednu svakodnevnu brigu – svoje mačke, o kojima je skrbio s istom pažnjom i predanošću.

Nakon kratke i teške bolesti, preminuo je u pulskoj bolnici. Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila gradom, ne kroz službene kanale, nego među ljudima – onako kako se i inače prenose priče o onima koji su ostavili trag bez velikih riječi.

Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Mujo nije bio javna osoba, nije bio dio institucija ni događanja. Ali bio je dio svakodnevice. Onaj kojeg vidiš gotovo svaki dan, pa tek kad nestane shvatiš koliko je zapravo bio prisutan.

Njegov odlazak ostavlja tišinu koja se ne može lako objasniti. To nije tišina zbog velikog imena, nego zbog malih, ponavljajućih trenutaka koji su činili grad toplijim. I možda je upravo u tome bila njegova najveća vrijednost – u jednostavnosti koja se danas rijetko susreće.