Gdje ćemo živjeti u budućnosti? Zemlja može bez nas, mi bez nje ne možemo!

Gdje ćemo živjeti u budućnosti? Na Jupiteru zasigurno ne, osim što tamo ne postoji čvrsto tlo, a atmosfera je smrtonosna klopka vodika i helija, njegova magnetosfera proizvodi toliko snažnu radijaciju da bi život tamo potrajao nekoliko minuta.

Na stranu još i enormni atmosferski pritisak.

Slično ili još gore bilo bi nam na Saturnu, Uranu ili Neptunu. Stalni vjetrovi čije se brzine kreću od preko 1700 km/h pa sve do 2000 km/h.

Temperature od -200 °C ili i niže zaledile bi nas u roku odmah. Ono što bi od čovjeka i pristiglo do nekakvog čvrstog tla bilo bi zdrobljeno, pretvoreno u bezličnu, amorfnu smjesu.

Ovi plinoviti divovi u kombinaciji pritiska, vjetrova, temperature kemijske elemente u plinovitom stanju pretvaraju u tekućine.

Mjesec izložen zračenjima sa Sunca i dalekog svemira, na dnevnoj bazi bombardiran meteoritima, bez ikakve zaštitne atmosfere i magnetosfere – nije baš primjer Edena za ljudski rod.

Merkur je prava šizofrenija temperaturnih ekstrema. Na osunčanoj strani grijanje je na +427 °C, na noćnoj strani je pak -179 °C. Preblizu Suncu, bez zraka, ionizirajuće zračenje ubija daleko učinkovitije od Terminatora.

Venerina površina pod pritiskom je kao na dnu Marijanske brazde. Atmosfera je zloćudnija sestra kiseline iz akumulatora, gotovo stotinu puta gušća od Zemljine.

Foto: IstraIN

Vidljivost je dvadesetak metara, vjetrovi nisu toliko snažni, no ugljik-dioksid ne bi nam dao šanse niti za jedan jedini udah. Staklenički plinovi čine Veneru najtoplijim planetom u Sunčevom sustavu. Temperatura na razini tla iznosi preko 460 °C, pri toj temperaturi olovo se pretvara u „puding“.

Preostaje nam jedino Mars, no samo zato jer smo ostali bez iole prihvatljivih kandidata za život. Argon, dušik, ugljik-dioksid nisu nešto što želimo udisati.

Gravitacija koja je trećinu Zemljine učinila bi i od najlijenijih prvake u skoku uvis ili u dalj. No to nam baš i ne bi bilo od prevelike koristi.

Naše tijelo u samo par tjedana pretvorilo bi se u obješenu masu ex mišića, sala, mesa i poroznih kostiju. Pješčane oluje finih čestica pijeska koje traju mjesecima i prekrivaju čitav planet daju nadu kako bi u astronautskom odijelu bili sigurni.

Nažalost, baš i ne, Marsovska prašina je toliko sitna da se uvlači i provlači kroz sve zaštitne mehanizme koje smo sposobni stvoriti. Mjesecima bez Sunčeve svjetlosti, s temperaturnim varijacijama od ugodnih +21 °C (ljeti, na ekvatoru) do -143 °C noću ubitačna su kombinacija.

Foto: IstraIN

Atmosfera u tragovima, magnetski omotač u još manjim tragovima, direktna izloženost posljedicama eksplozija na Suncu, dan koji traje dvadesetak minuta duže nego na Zemlji, godina koja traje dvostruko duže od Zemaljske, bez ijedne zelene travčice – nije baš okružje iz snova.

Vratimo se na Zemlju, Plavi planet u beskraju. Naš jedini dom koji nemilice uništavamo na sve načine kojih se u našem antirazumskom vandalizmu dosjetimo.

Zaboravljamo pri tome kako Zemlja može bez nas – mi bez Zemlje ne možemo! Bravo za nas!