Hoće li meduze završiti na našim tanjurima? U Aziji su već hrana, a znanstvenici im traže nove primjene

Većini ljudi meduza na tanjuru vjerojatno nije prva asocijacija na dobar ručak.

No u dijelovima Azije one se jedu generacijama, a posljednjih godina raste i interes znanstvenika, prehrambene industrije i ribara za njihovu širu uporabu.

National Geographic u velikoj priči iz Tajlanda opisuje industriju u kojoj se tisuće tona meduza svake godine prerađuju za prehranu, ponajprije za tržišta Kine, Japana i Južne Koreje.

Tajland komercijalno lovi meduze još od 1970-ih, a danas pripada među zemlje s razvijenijom industrijom njihove prerade. 

Nisu sve meduze jestive

U svijetu je opisano više od 2.000 vrsta meduza, no jestivima se smatra tek oko 35.

Kod prerade se uklanjaju krakovi i dijelovi koji mogu sadržavati žarne stanice, dok se želatinozni klobuk soli i dehidrira tijekom više tjedana.

Takav proizvod ima malo masnoća i kolesterola, sadrži kolagen, a tekstura mu je hrskava. Okus se, prema iskustvima potrošača, najčešće opisuje kao prilično neutralan. 

Globalni ulov meduza također raste. Prema procjeni stručnjaka koju prenosi National Geographic, sredinom 1990-ih godišnje se lovilo oko 500 tisuća tona, dok se danas ta brojka procjenjuje na oko 800 tisuća tona. 

Zašto ih je u nekim dijelovima svijeta sve više?

Znanstvenici još ne govore o jednostavnom pravilu prema kojem meduza “svugdje ima više”, ali u brojnim morskim područjima bilježe se izražene pojave i širenje određenih vrsta.

Među čimbenicima koji im mogu pogodovati navode se zagrijavanje mora, prelov vrsta koje im konkuriraju za hranu te druge promjene u morskim ekosustavima.

Problematična cvjetanja meduza mogu imati vrlo konkretne posljedice: ometati ribarstvo, zatvarati plaže ili začepiti sustave za zahvat morske vode.

Upravo zato dio znanstvenika pokušava pronaći način kako veliku biomasu pretvoriti iz problema u resurs. 

Od krekera do želatine

Tajlandski istraživači već eksperimentiraju s nizom novih proizvoda.

Mljevene meduze ispituju se kao djelomična zamjena za pšenično brašno u krekerima, iz nusproizvoda se pokušava dobiti želatina, a istražuje se i uporaba kolagena iz meduza.

Na tržištu su se pojavile i gotove hrskave grickalice od meduza, uključujući proizvode s okusima poput wasabija i nori algi.

Istraživanja nisu ograničena samo na hranu. U Japanu su meduze korištene u pokusima proizvodnje gnojiva, dok su europski istraživački projekti ispitivali mogućnost korištenja njihove sluzi u filtrima za mikroplastiku.

Europa još nije spremna za meduze na jelovniku

Najveća prepreka širenju ovakvih proizvoda izvan Azije nije samo okus ili navika potrošača.

U Europskoj uniji meduze se tretiraju kao nova hrana, odnosno “novel food”, te nisu uobičajeno odobrene za stavljanje na tržište za ljudsku prehranu.

To znači da put do europskih trgovina i restorana nije jednostavan, čak i ako interes za ovu vrstu hrane bude rastao. 

A što je s Jadranom?

Meduze nisu nepoznanica ni u Jadranu.

Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu već godinama poziva građane da prijavljuju pojave meduza i rebraša te sudjeluju u praćenju njihove rasprostranjenosti putem sustava RebrashNET. 

Pojave pojedinih vrsta u sjevernom Jadranu predmet su znanstvenih istraživanja desetljećima, uključujući i poznatu Pelagia noctiluca. 

Za sada, međutim, nema razloga očekivati da će se meduze uskoro naći na jelovnicima istarskih konoba.

Ali priča iz Tajlanda pokazuje kako se odnos prema njima mijenja: od neugodne pojave u moru prema potencijalnom izvoru hrane, kolagena i drugih proizvoda.

Ako se njihova brojnost u dijelovima svjetskih mora nastavi povećavati, pitanje možda više neće biti samo kako ih izbjeći — nego i što sve možemo napraviti s njima.