Jedini poznati drveni brod Austrougarske ratne mornarice dopremljen je u Pulu i nalazi se u hali Uljanika, u starom Arsenalu.

Spasilački kuter s bojnih brodova klase Tegetthoff iz Splita je od zaborava spasio Marko Uhač, konzervator i zaljubljenik u stare brodove, te ga doveo u Pulu da bi ga vratio u donekle izvorno stanje. Riječ je o pomoćnoj brodici dugoj 9 metara, koja po dimenzijama odgovara onima što su se nalazile na austrougarskim dreadnoughtima – i to po jedna na svakom brodu!

Uhač ne može sa sigurnošću tvrditi je li brodica pripadala „Tegetthoffu“, „Szent Istvanu“, „Prinzu Eugenu“ ili upravo legendarnom „Viribusu Unitisu“, ali baš navijamo za to da se nalazio na palubi tog admiralskog broda potoljenog u jesen 1918. u pulskoj luci. Drveno plovilo, civilnog imena „Sveti Marko/San Marco“, sad je u vlasništvu Arheološkog muzeja Istre u Puli, koji će ga „podijeliti“ s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre.

- Tražeći brod za sebe, na ovaj sam kuter naišao prvi put prije 12, 13 godina. Vidio sam da nije neka obična tradicionalna gradnja, ali tada je vlasnik tražio previše. Nedavno se opet pojavio u oglasniku po puno nižoj cijeni, otišao sam u Split vidjeti o čemu se radi, a vlasnik mi je rekao da je pripadao K.u.K. ratnoj mornarici. Više od toga nije znao, priča nam Uhač koji je zbog ovog broda dobro proučio povijest i gradnju rettungskuttera.

Darko Komšo, ravnatelj AMI-ja, potvrdio nam je da je brodicu otkupio muzej, a u planu je da njome upravljaju zajedno s PPMI-jem, što je i dogovoreno sa županijskim Odjelom za kulturu na čelu s Vladimirom Torbicom.

- Spasili smo jedan dio pulske, istarske, hrvatske i austrougarske baštine koja bi nepovratno propala, rekao je Komšo.

„Sv. Marko“ je donedavno bio u moru pa je jedan od rijetkih, ako ne i jedini brod iz flote K.u.K. Kriegsmarinea u plovnom stanju. No, plovidba od Splita do Pule bila je preriskantna i za njega - u Istru je dopremljen kopnom.

Uhač nam priča da su rettungskutteri rađeni od 1860-ih, kao čamci koji će biti pogodni za svaku akciju na moru, ne samo za spašavanje pri potapanju brodova. Četiri su klase, a ovaj u Puli po dimenzijama odgovara onima za bojne brodove. Nakon 1. svjetskog rata koristila ih je talijanska mornarica u Puli, što se vidi i na fotografija snimljenim u pulskoj luci.

Ovaj naš je sasvim sigurno iz Pule prodan na Cres, a prvu veću rekonstrukciju prošao je 1928., kad mu je ugrađen motor, nadograđena visina i kad je dobio ime po svecu-zaštitniku Valuna.

Desetljećima je održavao redovnu brodsku liniju, a koliko je Cresanima bio bitan govori podatak da se obitelj vlasnika spominje i u pučkoj pjesmi, da je brod glavni motiv nekih slika, a bio je i akter poslijeratnih dokumentaraca. U Split je prodan 1980-ih, a donedavni ga je vlasnik koristio kao ribarski brod za polaganje vrša - njime je plovio do udaljenih otoka.

Splićanin je Uhaču ispričao i da je jednom po odlasku na Cres od prijašnjih vlasnika dobio informaciju da je brod puno stariji nego su mu rekli pri prodaji, čak i da je to izvorno bila spasilačka brodica SMS-a „Viribus Unitis“ (!).

- Nažalost, to danas ne možemo potvrditi sa sigurnošću, kaže nam Uhač.

Kuter je građen preklopnom dijagonalno položenom oplatom i posebnim sustavom rebara, da se ne rasuši na palubi matičnog broda te da bude lagan i čvrst. Izvorno je imao dva sklopiva jarbola, bez palube, s klupama za veslače, a pod njima uz rub nalazile su se metalne zračne komore. Pod jedrima je mogao primiti više od 40 osoba!

- Brod je sigurno rađen negdje na našoj obali. U to ne sumnjam. Imamo podatak da su na Korčuli 1911. i 1912. gradili rettungskuttere 3. razreda, nešto manje od ovog našeg, kaže Uhač.

Na puno se fotografija iz pulske luke vidi ovakav poseban čamac, a najljepša fotka datira iz daleke 1889. godine. Nažalost, povijest ovog broda slabo je dokumentirana prije rekonstrukcije 1928. godine.

- Volio bih da brod bude pušten u more već ovog ljeta, a bit će privezan na pulskoj Rivi. Najvažnije je da je spašen i da se sustavno radi na njegovoj valorizaciji i prezentaciji, kaže Komšo. Brodica će služiti za plovidbu u protokolarne svrhe, možda i za edukaciju. Otkupljena je za 95 tisuća kuna, a uz to je plaćeno i oko 12 tisuća kuna za usluge dizalice i transporta.

Četiri dreadnoughta, koji su ulazili u službu od 1912. do 1915., nisu građena u Puli, ali su neki od njih dovršavani i opremani u ovdašnjem Arsenalu. Dakle, može se reći i da se kuter vratio tamo gdje je startala njegova pomorska avantura.

A ako i konzervator Uhač mora biti oprezan kod takvih ocjena, potpisnik teksta u potpunosti je uvjeren da je na fotografiji tonućeg „Viribusa Unitisa“ iz 1918., jedan od spasilačkih čamaca upravo ovaj naš „Sv. Marko“!