Pulski povjesničar Igor Duda predstavio je svoju knjigu „Socijalizam na kućnom pragu. Mjesna zajednica i svakodnevica društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji“ koju su objavili Srednja Europa i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.
Upitali smo ga koji je bio najvažniji, ali i prvi motiv za pisanje takve knjige?
Ovoj temi dovela su me moja ranija istraživanja. Kada sam se prije više godina bavio potrošačkom kulturom i zaštitom potrošača u vrijeme socijalističke Jugoslavije, pokazalo se da su savjeti potrošača djelovali u mjesnim zajednicama.
Na moju prethodnu knjigu o Savezu pionira Jugoslavije, prvoj masovnoj organizaciji u čijem se okrilju događala društveno-politička inicijacija ondašnje djece, odlično se nastavilo bavljenje mjesnim
zajednicama koje su također bile u društvenoj bazi i mogle su biti početna točka za društvenu aktivnost.
Svoj je utjecaj sigurno imalo i odrastanje u zgradi u čijem je podnožju bilo sjedište mjesne zajednice pa je neka sjećanja trebalo razjasniti i dati im kontekst.
Zašto je građaninu bilo važno aktivirati se u mjesnoj zajednici?
Mjesna zajednica je bila najmanja organizacijska struktura koja je povezivala susjede u gradskoj četvrti ili sumještane manjega naselja ili sela. Godine 1982. bilo ih je najviše, čak 13.570 na području cijele Jugoslavije.
Daleko od općinskih vlasti, u takvom su okruženju građani imali priliku sudjelovati u društvenom samoupravljanju ili neposrednoj socijalističkoj demokraciji te suodlučivati o onome što će se događati u njihovom susjedstvu, od izgradnje infrastrukture i javnih objekata poput vrtića, domova zdravlja ili domova kulture, do osmišljavanja sadržaja koji će život učiniti kvalitetnijim i slobodno vrijeme ispunjenijim.
Mjesna zajednica je preko svojih predstavnika i delegata sudjelovala u nečem što se naziva samoupravnim trokutom u kojem su se odluke donosile društvenim dogovaranjem i samoupravnim sporazumijevanjem, prema
načelima uzajamnosti i solidarnosti.
Ukratko, ako je netko kao radnik doprinosio izdvajanjem sredstava za mjesnu zajednicu, kao građanin je imao priliku odlučivati što će se s tim novcem dalje događati. Odlučivalo se često i rado, putem zborova građana i
referenduma, dakle izravnodemokratski.
Možete li nam malo više reći o pojmu mikrosocijalizam?
Mikrosocijalizam je skraćeni naziv istraživačkog projekta „Mikrostrukture jugoslavenskoga socijalizma: Hrvatska 1970–1990.“, koji je od 2018. do ove godine financirala Hrvatska zaklada za znanost, kojemu sam bio voditelj i na kojem sam radio s nekoliko kolegica i kolega. Pojam odražava naš metodološki pristup koji je činilo mikrohistorijsko istraživanje niza tema putem odabranih općina kao studija slučaja.
Dakle, radi se o društvenoj povijesti i spuštanju u konkretne sredine, prema konkretnim akterima povijesnih procesa. Pored toga, shvaćanja o mikrosocijalizmu, o društvenim mikroorganizmima u kojima socijalizam može dati najbolje od sebe, bila su vrlo prisutna 1960-ih te su pridonijela deetatizaciji i decentralizaciji u smjeru općina i mjesnih zajednica.
Najvažniji zaključak o radu mjesnih zajednica i njihovom utjecaju na širi kontekst radništva i samoupravljanja u Jugoslaviji?
Mjesne zajednice nisu se uspjele ostvariti u svojem utopijski zamišljenom obliku koji je podrazumijevao najširu spremnost građana za aktivnu participaciju čime bi preuzeli ovlasti općine i države, a istodobno djelovali kao proširena obitelj.
Međutim, brojne su se mjesne zajednice približile tom idealu te su ostvarivale planirana ulaganja, ubrzavale modernizaciju, brinule za opće dobro i zbližavale građane potičući ih da se oslone jedni na druge. Danas je nezamisliva takva razina povezanosti i participacije te spremnosti na konkretnu akciju kako bi svima zajedno bilo bolje.
Osim autorske knjige objavili ste nedavno i zbornik „Mikrosocijalizam“, čiji ste urednik i autor dvaju poglavlja. Rovinj je bio jedna od odabranih studija slučaja u zborniku. Kroz koju projektnu temu je obrađen?
Da, rezultati projekta su moja knjiga, gotovo dvadeset znanstvenih radova u časopisima te zbornik čijih su sedam poglavlja pisali suradnici na projektu i tako predstavili svoje konačne rezultate. U zborniku se može čitati o građevinskim poduzećima, lokalnim medijima, ženskom aktivizmu i drugim temama smještenima u odabrane općine.
Među nizom hrvatskih općina zastupljene su ondašnje istarske općine Rovinj, Labin i Pula. Kolegica Tina Filipović bavila se organizacijom partizanskih boraca (SUBNOR) u Labinu, kolegica Anita Buhin samoupravnom interesnom zajednicom (SIZ) za kulturu u Puli, a ja društvenim pravobraniocem samoupravljanja u Rovinju.
Ta moja manja istraživačka tema obuhvaćala je zaštitu samoupravnih prava radnika i društvenog vlasništva putem općinskog ureda koji je bio sličan europskom ombudsmanu ili današnjem hrvatskom pučkom pravobranitelju.
Takvu pomoć koristili su brojni rovinjski radnici kada bi zaključili da su zakinuti na radnom mjestu, a ta je mogućnost u Jugoslaviji uvedena gotovo u isto vrijeme kada se praksa ombudsmana počela širiti iz Švedske prema drugim zemljama.
