Takvi smo kakvi smo, nekad za primjer nekad za pokudu. Tridesetak godina unazad parkirališta pod naplatom bila su kapitalistički proizvod kojem smo se smijali, danas je to rudnik novaca i kod nas.

U to vrijeme pepeljare su bile sastavni dio sjedala u automobilima, avionima, vlakovima, autobusima... Pušilo se posvuda, danas je to sablažnjivo čak i onima koji koriste duhanske proizvode, zna se red. Kacigu su tada samo pravi frajeri imali i nosili zataknutu za lakat lijeve ruke, danas je ona normalna i pri vožnji bicikla. Voziti se iza autobusa nije baš bilo pametno, papiri, otpaci i slične blagodati letjeli su kroz prozore samo tako. Prometovalo se i parkiralo ama baš svugdje, na pješačkom, na trotoaru, po starom gradu, sve gore do Sv. Eufemije, isto kao i u drugim gradovima lijepe naše Istre i šire.

U Portorožu već tada to nije bilo tako. Nitko se nije ni usudio parkirati na trotoar ili pješački prijelaz! A sada stižemo do sigurnosti odvijanja cestovnog prometa apropo brzine vozila i cijelog niza drangulija koje imaju namjenu usporiti promet tamo gdje je to nužno, pod koju cijenu!? Ako se kraj škole ili vrtića projuri sa 130km/h, malo je oduzeti vozačku zauvijek skupa s prijevoznim sredstvom kojim je to učinjeno, pride zatvorska kazna! Neupitno i bez rasprave, odmah.

No u proteklih tridesetak godina i mi smo se naučili kulturi, čak i onoj prometnoj. Da istina još nam puno lekcija predstoji ali ide, ide. Ljudi se ponašaju civiliziranije. Nadzorne kamere ne ometaju prometovanje, poruka je jasna; vozimo po pravilima, kršenje istih uzrokuje sankcije. Potpuno i svima razumljivo. Nejasno je samo što su nam ograničenja brzine ostala na razini sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nerijetko i smanjena.

Tada su naši roditelji vozili fićeke kojima sva četiri kotača nisu kočila ispravno ni na proizvodnoj traci Zavoda Crvena Zastava u Kragujevcu. Sigurnosni sustavi bili su eonima daleko. Stodvadeset na sat u fićeku je bila nemoguća misija, a u Stojadinu je to izgledalo kao da polijećemo u zrakoplovu ili zrakomlatu. Danas čak i dvadesetak godina stara vozila daleko su sigurnija i ispravnija nego nekadašnja nova vozila. Ograničenja se nisu mijenjala (gotovo da nisu).

A sada tema iz naslova...

Ujutro pri odlasku na posao iz ruralnog područja u centralnoj Istri moram proći kroz omanje naselje (Kanfanar) i susjedno selo (Marići) usput obavim i jutarnju kupovinu. Tijekom vožnje prometnicom u ukupnoj duljini od cca 2km (dva kilometra!) moram vozilom htio-ne htio prijeći preko dvanaest (da, dvanaest!) ležećih policajaca. Sve što je za pet kilometara na sat brže od stani-kreni izaziva opterećenje po sustave vozila, lupanje i oštećenje podvozja na duže staze.

Dobro, namjera je bila da stanem i krenem i tako dvanaest puta na putu za posao i na putu s posla kući. Nije bilo lakše i jeftinije, a u konačnici i sigurnije (sigurnije po raznim sigurnosnim pitanjima!) postaviti kamere i umrežiti ih tako da MUP ima indirektni ili direktni pristup? Ne, ja i svi mi moramo svakodnevno uništavati svoja vozila jer ona će na servis koju godinu prije nego pri normalnoj vožnji.

Pri tome ovdje se neću ni dotaknuti problematike oštećenih ležećih policajaca, kao ni onih previsokih, a još manje vijaka koji vire iz asfalta i prava su blagodat za vulkanizere, a tek snijeg i led! Valjda smo naučili nekog reda. Ako piše 50km/h vozi do 50km/h. Na kraju krajeva ZSPC (iz doba SFRJ) ima pravno dvojbeno-zanimljivu odredbu; „..prilagodio brzinu stanju i uvjetima na cesti“.

Dobili smo i certifikat od države (jedini ispit kojeg polaznik mora zadovoljiti ocjenom odličan!) koji nam daje prava i obveze, ali i legalitet da shvatimo promet kao širu sliku (nevini primjer kada propustimo vozilo iako imamo prednost) događanja i predviđanja događanja na bojnom polju prometnica naše zbiljnosti.

Ma zar zaista nam to treba?

Sukus priče, u tek četiri kilometra prijeđenog puta ruralnog naselja htjeli – ne htjeli moramo bezmalo zaustaviti vozilo pa krenuti i tako svakog dana dvadeset i četiri puta. OK, tu ne računam ona dva ležeća policajca u Puli koja moram prijeći na preostalih osamdesetak kilometara dnevne vožnje. Ma zar zaista nam to treba? Normalni ljudi ionako će tu voziti primjereno, oprezno i polako, ta tu su i njihova (naša) djeca! Mediokritetima to ionako neće ništa značiti, njih treba prometna policija po skraćenom postupku legalistički rješavati do nadležnih sudova, a potom bez babe i strikana.

Htjedoh poentirati na još jednom važnom momentu koji prolazi ispod radara. Vožnja naseljenim mjesto i redovno ograničenje na 50km/h. Situacija; „vozač se zaboravi“ i odveze 30km/h, 40km/h ili i cijelih 50km/h i što se događa u slučaju nužde?! Prvo, dio ležećih policajaca svojim karakteristikama izbaciti će takvo vozilo iz putanje i onemogućiti kvalitetan rad podvozja kao i onemogućiti sigurno i projektirano funkcioniranje svih sustava za kočenje. Korak do multiplicirane katastrofe!

Rezultat: oštećeno ili uništeno podvozje vozila, osim ako ne upravljate sa M-84. Ukoliko pak istu dionicu odvozi mediokritet sa 80km/h ili 110km/h vozilo će gotovo sigurno biti izbačeno iz putanje, možda baš na našu djecu ili drugo vozilo. Uostalom pogledajmo video: 

Dakle, imamo sustav kamera koji učinkovito i sigurno umiruje promet (napisah umiruje, a ne umrtvljuje) a ujedno omogućava uočavanje problematičnih vozača u realnom vremenu, a služi i kao potpora u slučaju drugih potreba nadzora. Ležeći policajci, u kombinaciji s „prirodnim“ ležećim rupama i brdima kojima naše ceste obiluju (na godišnjem tehničkom pregledu uplatimo lijepu cifru za cestarinu s brdsko-planinskim sentencama) nisu nimalo dobro a još manje sigurno rješenje.

Nikome ni u primisli ne želim zlo, no statistika je neumoljiva i baš me zanimaju reakcije načelnika i gradonačelnika kao i inih odgovornih u lancu kada se u nekom sudskom postupku dokaže kako je za prometnu tragediju kriva upravo instalacija na cesti koju su oni zahtijevali i odobrili. Pričam o kaznenom, a ne o građanskom postupku, potonji će riješiti obični imovinsko-pravni zahtjev. Koliko će dugo nakon toga opstati ove nakaradne prepreke na cesti, kao da ih ionako nemamo dovoljno.

Probajmo samo jednom odvoziti stotinjak kilometara po našim cestama primjerice skuterom. Ceste su nam pravi „ležeći policajci“. Mišljenja sam da bi isti prometni vještak koji bez pardona projektira ograničenje brzine od 30km/h (samo kako bi se odradio alibi) poštujući svoj zanat pola naših prometnica zabranio za vožnju skuterima i biciklima ili pak zabranio cjelokupni promet njima.

Tko od nas nije pogriješio u prometu neka prvi baci kodirani ključ u more. Ipak, normalni ljudi itekako znaju pravila ponašanja, čak i u prometu. Ne, nije u redu da se radi par debila svi mi svakoga dana saplićemo kotačima o tvorbe koje nam u konačnici otežavaju prometovanje i ugrožavaju sigurnost.

Uostalom, možda (još) nema pravne osnove ili tehničkih rješenja (no to je samo pitanje dana ili volje) pa da se o svakome od nas u nekom računalu MUP-a izradi godišnji profil vožnje. Recimo ovako; pet stotina zabilježenih parametara vožnje prema kamerama i njima pripadajućim sustavima godišnje. Rezultat; 483 ponašanja potpuno u skladu s propisima, 15 graničnih ponašanja i dva prekoračenja brzine na otvorenoj cesti redovno korištene rute. Hoćemo li ovog vozača/vozačicu kazniti ili mu zahvaliti na ponašanju?!

Predlagači, ljudi od odluke, postavljači i ini, ajde malko, malko razmišljajte kakve i gdje ležeće policajce postaviti, ili pak zazidajte cestu pa riješena problematika, da se ne mučimo.

*Članak je mišljenje autora teksta, nije stručan, ni znanstveni tekst. Svakog dana vrtim ove riječi u glavi prilikom prelaska preko „cestovnih konjića za preskakanje“. NIKADA ovaj članak ne bi ugledao svjetlo dana da, nažalost, nije bilo jedne male mace koja je svih devet života potrošila baš nedaleko jednog od pomenutih ležećih policajaca. Vozimo oprezno i sigurno da se svi vratimo kući!