Navršava se 25 godina otkako je zatvoren posljednji ugljenokop u Istri i Hrvatskoj – Tupljak.
Taj povijesni trenutak, koji se dogodio 29. studenog 1999., označio je kraj dugovječne tradicije rudarstva na istarskom poluotoku. Kilometri rudničkih hodnika, niskopa i prekopa, svi su nestali pod vodom, a s njim i čitav podzemni grad koji je odrađivao ključnu ulogu u gospodarstvu tog kraja.
Posljednji vagonet ugljena iz Tupljaka izašao je iz jame još 28. svibnja 1999. godine u 11:30, čime je simbolički okončana proizvodnja ugljena koja je u Istri trajala više od dva stoljeća. Kroz tih 200 godina, rudari su proizveli oko 40 milijuna tona ugljena, a sama proizvodnja bila je ključna za gospodarstvo regije, osobito u vrijeme kada je ugljen bio najvažnija sirovina za industrijalizaciju.
Vađenje ugljena u Istri započelo je u Krapnu još za vrijeme mletačke uprave, a 1785. godine počinje redovno vađenje pravog ugljena. Iako su početni tonovi bili simbolični – oko 560 tona godišnje – s vremenom proizvodnja raste, a rudarska industrija postaje sve važnija.
Kroz 19. stoljeće, pod različitim vladavinama, broj rudara i količine vađenog ugljena eksponencijalno rastu. U doba Austro-Ugarske, istarski rudnici postaju ključni za industrijsku revoluciju, a rudari ulažu veliki napor kako bi opskrbili industriju koja je osvajala tržišta diljem Europe.
No, u 20. stoljeću proizvodnja ugljena u Istri doživljava svoju kulminaciju, ali i tragediju. Drugi svjetski rat donio je rekordnu proizvodnju, s više od milijun tona ugljena godišnje, no taj je period također obilježen strašnim nesrećama, među kojima je najteža eksplozija u raškom rudniku 1940. godine u kojoj je poginulo 372 rudara.
Istovremeno, rudarstvo u Istri postaje prepoznatljivo po svom socijalnom angažmanu, poput čuvene Labinske republike iz 1921. godine, kada su rudari, nezadovoljni uvjetima rada, proglasili vlastitu samoupravu.
Nakon Drugog svjetskog rata, pod talijanskom i kasnije jugoslavenskom vladavinom, proizvodnja ugljena se nastavila, no nagli pad proizvodnje nastupio je 1960-ih godina zbog konkurencije s jeftinijim energentima poput nafte i plina, te loših geoloških uvjeta.
Zatvaranje rudnika započelo je već 1950-ih, a posljednja jama koja je ostala aktivna bila je Tupljak. Zatvaranje rudnika 1999. godine bilo je, s jedne strane, rezultat nerentabilnog poslovanja, a s druge strane, povijesni trenutak koji je zatvorio jedno poglavlje industrijske prošlosti Istre.
U posljednjim godinama, bivši rudnici ugljena postaju važan dio kulturne baštine, a sve više se valoriziraju kao turističke atrakcije. Jedan od takvih projekata je obnovljeni Šoht u Podlabinu, u sklopu međunarodnog projekta "Mine tour Labin – Litija", koji je 2020. godine otvoren za posjetitelje. Također, u Raši je 2023. godine uređeno oko 1,5 kilometara potkopa Karlota za turističke svrhe.
Iako su dani industrijskog rudarstva iza nas, ostavština tih neizbrisivih godina života i rada u rudnicima još uvijek živi u sjećanjima i pričama koje čuvaju svi oni koji su bili svjedoci tog teškog, ali i ponosnog razdoblja istarske povijesti.
Izvor/ Foto: Istrapedia
