Siječanj je valjda najdepresivniji mjesec u godini.

To ne čudi, uzimajući u obzir ono s autima političara, a tu je i kredit koji moramo otplatiti od skijanja na koje smo išli.

Netko kaže, šta ideš kad nemaš para.

Drugi kažu- kad bi u Hrvatskoj čekao plaću za sve što želiš, ne bi se živ čovjek pomaknuo s mrtve točke.

Nekako vjerujem da i jedni i drugi imaju pravo, a vi?

Depresivno je i zato što turisti još dugo vremena neće stići i ostaviti nam eure.

A nekima je depresivno jer već moraju počet' razmišljat o ponovnom pokretanju biznisa, a nisu se još pošteno niti odmorili od lasnjske sezone.

Naravno, depresivan je siječanj i radi težine koju su mnogi natukli za fešte, al' šta će kad je sve bilo tako fino. A i učili su nas da moraš pojest' sve sa tanjura, inače si neodgojen i vicijan.

U siječnju nije lijepo jer su neki ljudi zbrojili da je u deset godina iz zemlje otišlo nam 500 tisuća radnika.

Paralelno s tim, poslodavci su već u depri jer moraju smislit' u koju će zemlju otić po ljude koji će za njih radit', pa u koje doba zore im je najbolje doć pred policijsku postaju prijavit' te ljude, a onda, naravno, boli ih i glava jer moraju razaznati gdje će ih smjestit', a da ne izađe u javnost da su ih gurlnuli u kakvu šupu kao roblje.

Taj siječanj mjesec, ni kriv ni dužan postao je mjesec kojeg vrijedi preskočiti, zaobići, kako je komu drago ili lakše.

A zapravo, nit nam je kriv on, nit drugi. Ili?