Sanja Radolović, saborska zastupnica iz redova SDP-a u današnjoj raspravi u Hrvatskom saboru vezano za izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju istaknula je kako zdravlje dostupno svima mora biti ultimatum bez obzira na imovinski status ili mjesto stanovanja.
Naime, rekla je Radolović, ove zakonske izmjene u teoriji dobro zvuče, međutim „papir trpi svašta“ i teško da će dovesti do ozbiljnije zdravstvene reforme koja je potrebna Hrvatskoj.
„Najgore od svega u Hrvatskoj nemamo jednaku razinu zdravstvene zaštite s obzirom na geografsko područje.
Dakle, nije isto da li živite u Zagrebu ili nekom selu u dalmatinskoj zagori, Slavoniji itd. i razbolite se. A da ne govorim o nepostojanju helikopterske mreže koja se godinama obećava hrvatskim građanima posebice za ona teška životno ugrožena stanja.
Čak i kod nas u Istarskoj županiji koja slovi za najrazvijeniju regiju u našoj zemlji u našoj bolnici u Puli nemamo dječjeg kirurga – niti jednog, štoviše nema dovoljno ni pedijatara, a pitanje dječje onkologije i radioterapije da niti ne spominjem.
Pitanje problematike zbrinjavanja teško životno ugroženih pacijenata sa sjeverozapada Istre kojima je po kilometarskoj udaljenosti bliža bolnica u Izoli od Pule (25 km do Izole odnosno 16 min vozilom hitne pomoći, 45 km do bolnice u Trstu, 84 km do pulske bolnice, a čak 102 km do riječkog KBC-a) i dalje se ne miče s mrtve točke, a radi se o životima ljudi.
Primarna zdravstvena zaštita jest u sličnom kolapsu kao i bolnički sustav
Dok je trajao projekt "EMERGENCY EuroRegion", sufinanciran iz Programa suradnje Interreg V-A Slovenija - Hrvatska, točnije do prosinca 2020. bio je na snazi Protokol prekograničnog prijevoza životno ugroženih pacijenata u partnerskoj mreži te su najnormalnije životno ugroženi pacijenti sa sjevera Istre bili zbrinuti u bolnici Izoli.
Zar opet moramo čekati da se lokalna i regionalna samouprava pobrine za to i prijavi EU projekt u nadi da će proći i tako riješiti taj problem umjesto da se problem riješi od strane resornog Ministarstva zdravstva“, rekla je Radolović.
Radolović je zatim nastavila o problematici bolničkog sustava i primarne zdravstvene zaštite: „Bolnički se limiti ne povećavaju, pa ne čudi što se na svemu mora štedjeti.
Primarna zdravstvena zaštita jest u sličnom kolapsu kao i bolnički sustav, jer je skoro 30% liječnika starije od 60 godina i uskoro odlaze u mirovinu.
Kroničan nedostatak liječnika
Primarna zdravstvena zaštita zatrpana je papirologijom te je nužan (povratak) administratora u timove primarne zdravstvene zaštite, kako bi se olakšalo liječnicima i medicinskim sestrama da se kvalitetnije posvete pružanju zdravstvene zaštite.
Mladi liječnici se rijetko odlučuju za specijalizaciju obiteljske medicine pa tako u Hrvatskoj kronično nedostaje obiteljskih liječnika, pedijatara, kao i liječnika u primarnoj ginekološkoj zaštiti, gdje prema zadnjim procjenama preko 350.000 tisuća žena nema osigurano pravo na istu.
U bolničkom sustavu s druge strane kroničan je nedostatak anesteziologa. Već sad je pritisak na bolnički sustav neizdrživ, a s obzirom na stanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti situacija će biti sve gora.
Izuzev neujednačene kadrovske strukture, odnosno premalog broja zdravstvenih radnika na nekim područjima RH, također količina i/ili kvaliteta medicinske opreme potrebne za pružanje zdravstvenih usluga neravnomjerna je raspoređena.
Liječnici i medicinsko osoblje nam odlaze trbuhom za kruhom
Time liste čekanja zapravo postaju „najbolji marketinški alat“ za privatni sektor, odnosno „tihu privatizaciju“ zdravstva, koji se najbrže razvija upravo u djelatnostima s najdužim listama čekanja, što istovremeno pojačava neravnopravnost u društvu, tj. povećava podjelu građana prema njihovim materijalnim mogućnostima.
Osim toga, čekanje na određene pretrage ili zahvate povećava i rizik od kasnijih dodatnih i/ili težih oboljenja, a što u konačnici vodi do lošijih ishoda liječenja, kao i još većih troškova.
Smanjenje smrtnosti od uzroka koji su se mogli izbjeći i spriječiti te smanjenje smrtnosti od onkoloških bolesti mora biti ultimativni cilj zdravstvene reforme, budući da je stopa smrtnosti od karcinoma za Hrvatsku druga najviša u EU“.
„Zdravstveni sustav nam trenutačno počiva samo i isključivo na entuzijastima u zdravstvu koji nerijetko rade dnevno i po 15-16 sati, mizerno su plaćeni, a neki od njih još i imaju robovlasničke ugovore u svojim zdravstvenim ustanovama.
Naši zdravstveni djelatnici imaju odlično obrazovanje i značajno iskustvo, ali unutar sustava ne postoje mehanizmi koji bi valorizirali njihov trud i kvalitetu u svakodnevnom radu niti poticali dodatni razvoj.
Liječnici i medicinsko osoblje nam odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo, oni koju ostaju štrajkom se nastoje izboriti za bolje uvjete rada, pacijenti su nezadovoljni, liste čekanja rastu zapravo jednakim tempom kao siromaštvo u Hrvatskoj, bolnice su prezadužene i duguju milijarde veledrogerijama pa Vas pitam ministre Beroš je li ovo još jedna reforma zdravstva samo na papiru“, zaključila je Radolović.
