Pravom su krvlju pisali ''ŽIVOTE DAMO, ISTRU NE DAMO'' S Ericom Ušićem o antifašističkim grafitima do 1947.

Zvuči nevjerojatno, ali u poratno doba u Istri je ispisano više od 850 tisuća grafita koji su međusavezničku komisiju za razgraničenje trebale uvjeriti da narod Istre želi živjeti u Jugoslaviji, a ne u Italiji. Eric Ušić iz Vodnjana, u svom istraživanju za doktorsku disertaciju, detektirao je pak 1349 parola na 142 lokacije, na hrvatskom i talijanskom jeziku, a koje su u fragmentima ili cjelovite preživjele do danas.

"Nije Tito koji hoće Istru, već je Istra koja hoće Tita" i slični natpisi nekada su se nalazile po gotovo svim mjestima Istre. Sve ih je manje, ali i dalje su vidljivi kao svjedok ondašnjih političkih prilika. Oni su povijesni i sociološki fenomen, ali i vrijedan materijal za lingvističko izučavanje istarskih govora.

"Podatak o 850 tisuća grafita u tom periodu ne možemo potvrditi, ali mislim da nije bio preuveličan. Možda je bio i veći. Vidimo koliko ih je još ostalo gotovo 80 godina nakon rata. Mnogi su preživjeli i obnovu kuća i turizam. U selu Funčići kraj Pazina našao sam najveću koncentraciju, skoro svaka kuća imala je grafit. I to je razlika između ruralnih i urbanih sredina pa su grafiti i dobar indikator, recimo tako, razvoja Istre", kaže Eric Ušić, koji će večeras u Domu antifašista u Puli, u 18 sati, održati predavanje pod nazivom "Pisali smo svuda".

Bit će riječi i o grafitima za vrijeme rata, ali je naglasak na poslijeratnima, organizirano pisanih od 1945. do 1947., posebno osmišljenim za utjecaj na zaključke Pariške mirovne konferencije i pripojenja Istre Jugoslaviji.

Ušić, odrastajući u Vodnjanu između zidnih natpisa "W Stalin" i "Sempre con Tito", odavno se interesirao za subkulturne grafite, a temu antifašističkih grafita u Istri, kao nečeg autentičnog i jedinstvenog, odabrao je za doktorsku disertaciju u Ljubljani. Istražuje sela, proučava arhive, traži svjedoke...

"Grafiti u Istri su prvi masovni medij. S njima se i prognani hrvatski jezik vraća u istarski prostor. Zanimljivo je i kako se formira jezik, u kombinaciji talijanskog, hrvatskog i dijalekta. Treba te parole čitati i između redaka, vidjeti kakva je bila pismenost, kako se zavisno od ciljeva mijenjao narativ. Radeći intervjue s tri grafitera, najstarijeg od njih pitao sam jesu li imali jezičnih problema prilikom pisanja, a on mi je odgovorio: 'Znaš ča, ni to bilo propjo hrvaški'. Tako su i pisali.

Kad su ga slali pisati 'Živjela demokratska...' nije znao kako pa je napisao 'demokratska' sa 'C'. U Puli na Punti imamo grafit 'Viva Triste' umjesto 'Viva Trieste', što mu daje sasvim drugi kontekst. Fascinantan je grafit 'Hoćemo Tito'. Sve je to autentično, te nam greške puno otkrivaju", priča Ušić.

Pisanje je bilo organizirano među članicama i članovima SKOJ-a i AFŽ-a, ali ne odbacuje mogućnost da se radilo i samoinicijativno. Gledalo se da u sredinama gdje žive Talijani grafiti većinom budu na talijanskom, trebalo je prikazati da su svi u Istri unisono za iste ideje. Unatoč organizaciji, grafiteri su se na terenu sami snalazili i morali se dokazati vlastitom kreativnošću u stvaranju i danas vidljivih crvenih natpisa.

"Nakon rata za boju se uglavnom koristio boksit pomiješan s vodom i malo vapna. U Puli se, kao urbanoj sredini, češće koristila teška crna industrijska boja za premazivanje brodova u Uljaniku. Mislio sam da je mit, ali jedan ispitanik iz Labina zaista mi je potvrdio da su grafite ispisivali pravom krvlju! Kaže da od guste bikove krvi iz klaonice nije bilo bolje boje", kaže Ušić.

U Puli, tada Zoni A, angloamerička uprava strogo je zabranila pisanje grafita. Ipak, svakodnevno su nicali novi poput "Tito a Pola, bacoli a cariola". Grafiti su temelj rasprava dinamične pulske novinarske scene, povod su konfliktima između talijanske i (pro)jugoslavenske strane, dolijevaju ulje na vatru u napetoj situaciji iščekivanja kome će nakon rata pripasti Istra.

"Talijanski tisak tada optužuje drugu stranu da je šaranje fasada divljački, nekulturni čin, dok projugoslavenski piše da im je onemogućeno izražavanje mišljenja, da narod spontano ispisuje parole, iako nam je prema arhivima vidljivo da je sve bilo organizirano.

Pisale su se i protalijanske parole, ali su talijanske novine pozivale svoje da budu civilizirani i ne uništavaju fasade. U vrijeme rata pucalo se na grafitere, dok su ih nakon rata u Puli eventualno hapsili. A s najavom dolaska komisije za razgraničenje te su aktivnosti postale sve intenzivnije. Talijanski mediji sprdaju projugoslavenske aktiviste da zamjenjuju hrvatske natpise talijanskim da bi se stekao dojam da Talijani žele živjeti u
Jugoslaviji, na drugom mjestu kritiziraju ih da pišu samo hrvatski, kao da talijanskog jezika nema.

"Zanimljivo je da grafiti na talijanskom jeziku ostaju vjerniji ideologiji"

Činjenica je da sam u Vodnjanu našao ostatke samo dva grafita na hrvatskom, sve ostalo je na talijanskom. U Rovinju nisam našao ništa jer je sve renovirano. U Motovunu su miješani, s tim da su hrvatski više na rubovima grada što ide i u prilog tadašnjoj, mislim Kardeljevoj, tezi da su talijanski gradovi otoci u slavenskom moru", kaže Ušić.

Diljem Istre crtaju se zvijezde te srpovi i čekići, neki nezgrapni, drugi lijepo oblikovani šablonom. U Oprtlju se slave Tito i Stalin, i to na hrvatskom, talijanskom i – ćirilici! Ćirilice ima i u Peroju, što je očekivano. Slavi se Armata rossa, Četvrta Armija i Štaljin, kao dijalektalna forma velikog lidera.

Kako se bliži dolazak komisije, tako jugoslavenski komunisti odbacuju ideološke parole i sve ih više zamjenjuju nacionalnim - kriterij razgraničenja bio je etnički i nacionalni, dok bi ideološka podloga mogla biti kontraproduktivna. Zanimljivo je da grafiti na talijanskom jeziku ostaju vjerniji ideologiji.

"Prema kraju rata pojavljuju se grafiti kojima se traži pripadnost Jugoslaviji"

Sve češće se mogu vidjeti grafiti poput onog u Sv. Luciji: "Kotar Motovun dao je 900 boraca i 147 palih u borbi za priključenje Julijske krajine D.F.N.R.J". Na Milotskom bregu piše: "Hoćemo da živimo u Titovoj repbliki" (greška je autentična!).

"Tranzicijski diskurs grafita jako je zanimljiv. U vrijeme rata ispisuju se striktno antifašističke parole, a tek nakon Pazinskih odluka i prema kraju rata pojavljuju se oni kojima se traži pripadnost Jugoslaviji. 'Želimo živjeti u Jugoslaviji', 'Trst je naš' i slične jer već se najavljuje ta poslijeratna diplomatska i geopolitička borba. S vremenom se antifašistička borba postavlja samo kao legitimacija za jugoslavenske zahtjeve, a istovremeno se učvršćuje i talijansko-hrvatska fratellanza.

Narativ grafita se mijenja ovisno o cilju pa imamo 'Mi smo dokazali krvlju da želimo živjeti u Jugoslaviji'. U Povijesnom muzeju u Puli našao sam fotografiju na kojoj je grafit 'Mi smo se borili samo zato da živimo u Jugoslaviji'. Kao da motiv više nije bila sama borba protiv fašizma, što itekako treba staviti u kontekst dolaska komisije", objašnjava Ušić.

Komisija dolazi, propagandu treba rasparčati na svakom koraku. Jedan od Ušićevih kazivača rekao je da su pisali svuda: na cesti, zidovima, stablima, plakatima... Nije se znalo kud će komisija proći, a nisu smjeli prepustiti slučaju da se okrenu ni na jednu stranu i da tamo nema natpisa. Čuveni fotograf Tošo Dabac dobio je pak zadatak da prati komisiju, a istovremeno slika grafite po Istri za potvrdu izraza volje istarskog naroda.

Koliko su te sveprisutne parole utjecali na članove komisije i njihovu odluku?

"Svaka delegacije, američka, sovjetska, francuska i britanska, dala je neku svoju soluciju za granicu, a francuska solucija je otprilike ovo što imamo danas. Zato ne bih rekao da su grafiti baš odigrali presudnu ulogu. Vjerujem da su interesi bili pretpostavljeni.

Ipak, Sergej Tokarev iz sovjetske komisije zapisao je da su svugdje jedni te isti natpisi. Morali su ih primijetiti", kaže Ušić. Dakle, brojka o 850 tisuća zidnih natpisa možda ipak nije pretjerana.

Parole, čak i one teže, ideološke, kroz godine su stavljane u kontekst koji će narod lakše razumjeti. Posebno u vrijeme kada na području Istre nema hrvatskog jezičnog standarda. Ušić je naišao na referat Ante Drndića iz 1943., u kojem već tada veliku pažnju posvećuje zidnoj propagandi.

Parole moraju biti čitke, pisane tako da ih prva kiša ne izbriše, mora se voditi računa da se u mjestima gdje žive talijansko stanovništvo piše na talijanskom, ali i - da je moguće pisati na dijalektu koji je masama mnogo bliži! A tko pozna rad braće Anta i Ljube Drndića, između ostalog i osnivača Glasa Istre u partizanima, zna da su bili svestrani medijski radnici i stručnjaci za propagandu.

"Po Istri sam našao nekih 40-ak 'Staljina'. Fascinantno je da su mnogi preživjeli i nakon raskida sa SSSR-om 1948,. a da su neki komunistički i jugoslavenski preživjeli 1990-e.

Zapravo, najviše je grafita stradalo u novije doba, rekonstrukcijom kuća. Danas su ideološki grafiti toliko stopljeni s okolišem, imaju tu neku patinu, zahvaljujući kojoj ih nisu primjećivali ni onda kada su bili skroz neprihvatljivi", zaključuje Ušić.

I danas antifašistički grafiti izbijaju na fasadama kao neka kolektivna potisnuta savjest naroda Istre.

Ostavite komentar