ZAMISLITE DA ŽIVITE U ŠUPI ILI BARCI Siromaštvo u Istri postoji i veliki je problem

Ususret Svjetskom danu siromaha koji se obilježava 19. studenog, upitali smo se u kojim sve uvjetima ljudi žive jer često na to zaboravljamo. Netko pored nas ne može si priuštiti najosnovnije stvari, a veliki broj nas uzima te iste stvari zdravo za gotovo.

Tom smo prigodom razgovarali s Varjom Bastiančić, voditeljicom pulske Udruge Institut i idejnom začetnicom projekta otvaranja prenoćišta za beskućnike u Puli, što je prvo takvo prenoćište u Hrvatskoj.

Vedra i nasmijana, no zabrinuta zbog društvene situacije i situacije svojih korisnika, Varja je ispričala kako je siromaštvo u Istri stvarno velik problem.

Čime se bavi Udruga Institut, na što se najviše fokusira i kakva je situacija sa siromaštvom u Gradu Puli?

Udruga Institut ima nekoliko različitih cjelina te trenutno broji 12 djelatnika. Uskoro ćemo proslaviti 20 godina rada i cijelo vrijeme pratimo koje su potrebe lokalne zajednice te reagiramo na iste. Posljednjih deset godina u fokus smo stavili ovisnike o svim vrstama droga. Te su aktivnosti dovele do otvaranja Dnevnih boravaka što je sporadično do naše organizacije dovelo osobe koje žive u siromaštvu.

Kada smo otvorili Dnevni centar u Puli, prvenstveno je to bilo namijenjeno osobama koje imaju problem s ovisnošću, no vrlo brzo tamo su se pojavile osobe koje žive u ekstremnom siromaštvu – ljudi koje žive bez struje, bez vode, u improviziranim stanovima, šupama, zapuštenim vojnim objektima, autima, barkama – stvarno je svega tu bilo.

Oni su došli jer su čuli da se kod nas mogu istuširati, oprati odjeću, pojesti nešto pa se može reći da se naš angažman i uključenje u taj segment dogodio nakon toga što su zapravo oni došli do nas.

Zatim su njihove potrebe počele rasti i to ne samo na području Grada Pule, jer oni se drže u mikro-sredinama i vrlo su povezani međusobno, pa su nam se počeli javljati ljudi iz Poreča, Rovinja, Bala, Rovinjskog Sela…

U jednom trenutku smo shvatili da nam se javljaju ljudi iz cijele Istre na što tada nismo bili spremni – kako financijski, tako i u pogledu ljudskih resursa.

Oni su nas pronašli, a mi smo se zatekli u cijeloj toj situaciji. Puno nam je pomogao Centar za socijalnu skrb Poreč koji nas je uputio na područje koje oni obilaze, a gdje smo upoznali ljude kojima smo do tada bili nevidljivi.

Zatekli smo ljude u svakakvim nehumanim uvjetima i tu smo shvatili da želimo sustavno nešto poduzeti za te ljude.

Uz pomoć donacija krenuli smo s dijeljenjem hrane pa smo na terenu nudili tim ljudima da im operemo odjeću, da im pomognemo na razne načine te smo ih uputili na Centar za socijalnu skrb kako bi ostvarili svoja socijalna prava.

Dakle krenuo je process dugotrajne, ali cjelovite priče koja je sama po sebi spora, a još je na sve to stigla epidemija koronavirusa. Morali smo sve zatvoriti i obustaviti, no ubrzo smo tražili dozvolu da ponovno otvorimo svoja vrata jer smo smatrali da zatvaranje vrata ljudima koji su na ulici može samo dovesti do još većih problema.

Sa Stožerom civilne zaštite tada smo dogovorili način rada u tim uvjetima i upravo smo se tada u potpunosti posvetili radu s osobama koje žive u siromaštvu i radu s beskućnicima.

Korak po korak, taj nas je rad doveo do otvaranja prenoćišta u Puli koje je namijenjeno beskućnicima, a od 1. lipnja otvorili smo i zaseban Dnevni boravak za osobe koje žive u siromaštvu kako bi oni imali svoje mjesto i svoje uvjete. Tako se rodila cijela ova nova priča za nas kao organizaciju.

Kako se financirate?

To je onako 'Harry Potterovski'. Od osnivanja Udruge ja sam na čelu i mandatar za traženje novaca. Da mi je netko rekao na početku da ćemo mi zaposliti ovoliko ljudi i hraniti toliko obitelji, ja bih mu rekla da je lud i da je to nemoguće! No, kada ste uporni u onome što radite i kada znate da je to ispravno onda vas ljudi na neki način i prepoznaju.

Inače se ne volim baviti politikom, ni hvaliti, niti kuditi, no moram reći da je nova pulska vlast od početka veoma osjetljiva na problem beskućništva te su upravo oni osigurali sredstva za otvaranje pulskog prenoćišta.

Dakle, osim manjeg dijela koji smo skupili kroz donacije, možemo reći da je prenoćište stavljeno u uporabu zahvaljujući ljudima s nivoa Grada koji su doprinijeli kako radom, tako i novčano. U samo mjesec dana su napravili čudo – osigurali su da se rupa pretvori u divan prostor.

No, tu nije bio kraj financijskim problemima. Nakon što se prenoćište otvorilo, ispostavilo se da se pojavio veći broj korisnika nego što smo pretpostavili pa smo morali zaposliti i više ljudi, poskupjele su režije… Tu smo ponovno naišli na sluh i spremnost Grada, ali i Istarske županije, koji su nam osigurali dodatnih 30 tisuća eura kako bi uspješno ‘preživjeli’ ovu godinu.

Za sljedeću godinu su nam također predviđena, a ako Proračun prođe onda i osigurana, sredstva za rad prenoćišta direktno iz proračuna Grada Pule i Istarske županije. Dakle, iznimno mi je drago što je dogovoreno sustavno financiranje jer o tome ovise ljudski životi.

Koji je kapacitet prenoćišta?

Trenutno je maksimalan kapacitet prenoćišta 23 osobe, no 1. prosinca idemo u nove prostore što znači da se prihvatilište za beskućnike u Puli gasi, a korisnici će biti smješteni u organizirano stanovanje.

Dakle, započinje se s programom “Housing first” te ćemo upravljati zgradom u Valturskoj što će nam osigurati 35 kreveta i malo kvalitetnije uvjete jer trenutno u jednoj prostoriji, stvarno malom prostoru, spava 15 muškaraca i imaju samo jedan toalet…

Dodatno smo morali osigurati adekvatan smještaj za ljude koji su bili u Samačkom domu, a koji su nakon gašenja bili smješteni u Pomer. Dakle, taj najam ističe 30. studenog pa smo se morali pobrinuti za sve one koji se nisu snašli, a njih je 11 pa ćemo i njih preseliti kod nas.

Glede našeg Dnevnog boravka u Puli koji se nalazi u istom prostoru gdje je i prenoćište, u Tršćanskoj ulici, mi ćemo ga za sada zadržati tamo jer je prostor lakše za zagrijati i bliže je gradu, a već smo ga i organizirali za rad Dnevnog boravka. Dakle, spreman je za razne radionice, druženje, a spreman je i prostor za individualne razgovore sa socijalnim radnicima koji će tako moći pružati kvalitetniju intervenciju.

Nakon toga, preko Šijane, pješice nekih 10 minuta, ljudi će moći od 19 sati na dalje ići u prenoćište. Rad Dnevnog boravka financira Ministarstvo rada, obitelji, socijalne politike i mladih, to nam je kroz projekt osigurano 30 000 eura, što nije baš dovoljno. Zapravo su nam novci za hranu najveći izazov i nemamo ih dovoljno.

Od kada smo otvorili apeliram na društveno odgovorno poduzetništvo, kako bi se stečeni capital barem malo vratio u zajednicu. Adria Summer Festival nam je dao jedinu novčanu donaciju za nabavu hrane. Beskrajno sam zahvalna Punktu koji sav višak hrane nama donira, to je fantastično, no ne možemo se na to osloniti. Te su donacije zaista dragocjene, no trebalo bi osigurati nekakav model gdje bi netko preuzeo trošak prehrane naših korisnika.

Jedan korisnik košta 4000 eura godišnje, što nije toliko puno za neku firmu koja bi htjela sponzorirati evo barem jednog beskućnika. Onda bi mogli korisnike odvesti u kazalište, na utakmicu, platiti im kartu za bus do posla i mogli bi govoriti o resocijalizaciji i uključivanju u zajednicu. Odvesti ih kod frizera! Nama se sve to čini banalnim, normalnim, no njima to puno znači.

Uskoro je Dan siromaha, a Papa Franjo ima poruku: “Budi čovjek čovjeku”. To nije tako teško. Ima nas dovoljno i iskreno ne bi se trebalo dogoditi da je itko gladan i bez krova nad glavom.

Uglavnom se radi o stalnim korisnicima koji su dugo bili na ulicama, je li tako?

Da. Proces integracije je izuzetno spor. Imali smo nekoliko pravnih subjekata koji su me zvali i ponudili zapošljavanje za te ljude. Nažalost, vrlo mali broj njih je u stanju sada obavljati radnu obvezu. Naime, njihove motoričke vještine i koncentracija su na neki način oduzeti od strane ulice. U inozemstvu poslodavci dobivaju poticaje za zapošljavanje beskućnika, jer njihovi su kapaciteti puno manji od naših.

A da ne govorim o njihovom narušenom samopouzdanju da idu u jedan kolektiv, narušenoj slici o sebi, i tako dalje. Ipak, mi smo imali ljude koji su uspjeli! Mladi su to ljudi, do 35. godine života, zajedno smo ih spojili kod jednog poslodavca i svo troje su išli iz prenoćišta na posao. Kada su dobili prvu plaću su je dali nama da je mi čuvamo da ne potroše i onda su na sljedećoj plaći našli stan i skupa se odselili.

Još dvoje su od nas odlazili na posao, to je tzv. 'In-work poverty', koji je normalan u jednoj Americi. Nakon plaćanja obveza, alimentacije i kredita njima nije ostajalo dovoljno u Puli za podstanarstvo. Zdravorazumski je za misliti 'Zašto si oni skupa ne uzmu stan i ne dijele troškove?'. No, treba sagledati pozadinu. Svako zajedništvo je teško, osobito stranaca.

Mene kao osobu kojoj je stalo do beskućnika najviše 'zažulja' kad ih ljudi nazivaju 'onima'. Oni nisu 'oni drugi', oni su ljudska bića i naši sugrađani. Cijeli niz događaja ih je doveo do beskućništva i može se dogoditi bilo kome ista sudbina. Oni su isto nečija djeca.

Mi kao država, građani, socijalni sustav postavljamo kao da znamo što je za njih najbolje, a po putu smo ih zaboravili pitati 'Što tebi treba da se osjećaš bolje?'. Dok se ne osjećaju voljeno, prihvaćeno i podržano, zašto bi se mijenjali? 'Sad ću ja tebi reći što bi trebao! Tri koraka do izlaza iz beskućništva...' – to ne postoji!

Trebamo ih skupa poslušati, uvažavati njihove trenutne potrebe i što je više moguće na njih odgovoriti da bi osnažili sliku o sebi i vratili vjeru u društvo, institucije i sustav.

Kako običan građanin može pomoći?

Mislim da svi mi kada zavirimo u svoje srce imamo odgovor na to pitanje. Jako smo različiti – netko će čovjeka pozvati na kavu, netko će donijeti hranu, donirati odjeću... Zavirite u svoje srce i budite hrabri i odvažni to napraviti.

Naslovna fotografija: Patrik Macek/PIXSELL

Ostavite komentar