I DANAS RADNICI RADE ZA MIZERNE PLAĆE! Cvitić: Imamo državu u kojoj vladaju korupcija, kriminal i nepotizam!

Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, na današnjem je skupu povodom Praznika rada održanom na pulskoj Portarati, uz čestitke odaslala i nekoliko važnih poruka.

Među ostalim osvrnula se i na tešku situaciju radništva: "Hrvatskom danas vladaju korupcija, kriminal i nepotizam. Zatvaraju se i hapse prosjaci i kažnjavaju radi toga što prose, a oni koji su opljačkali stotine firmi i tvornica su na slobodi", kazala je Cvitić.

"Prije 136 godina u borbi za dostojanstvo rada i radnika, prolivena je nedužna radnička krv na ulicama Chicaga. Prije 102 godine vojska je ugušila radničke prosvjede u Puli, a nekoliko je radnika izgubilo svoj život.

Danas kad gledamo kako se obilježava prvi maj, ne mogu a da se ne pitam: Za što su se borili? Za što su dali svoje živote, prolili svoju krv?

Tražili su bolje plaće, bolje uvjete rada, kraće radno vrijeme. Tražili su popularne tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati rekreacije. I u znak sjećanja na te davne radničke demonstracije u Čikagu, tri godine kasnije, dogovoreno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojanstven život i rad.

Jesmo li se izborili za pravo na dostojanstveni život i rad?

Naravno da nismo. Danas isto kao i prije 136 godina, radnici rade po 18 sati, dnevno, što prekovremeno, što u fušu, ne zato jer vole raditi ili ime se radi, već da bi osigurali egzistenciju sebe i svoje obitelji.

Danas isto tako kao pred 136 godina većina radnika radi za mizerne plaće u teškim uvjetima. Da li je minimalna plaća od 3750,00 kuna, ili 500 eura pravedna? Da li se od nje može dostojno živjeti? Naravno da NE.

Ali od minimalne plaće živi 52.000 radnika u Hrvatskoj, a više od 100 tisuća radnika primaju plaću ispod 4.000,00 kuna. Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 2873 kune ili 380 eura i samo su Rumunjski umirovljenici siromašniji od Hrvatskih. 75% umirovljenika u Hrvatskoj žive u zonu siromaštva. Ali ipak, za 1. maj ne prosvjedujemo.

Danas obilježavanje 1. maja izgleda ironično. Umjesto beskompromisnih zahtjeva za ostvarenje stoljetnih snova o dostojanstvu rada, nas 1. maj asocira na piknik, roštilj, guranje u blatu da bi se dobila besplatna porcija graha. Danas na sreću nema blata, barem ne onog koji je izazvano kišom. Ali kaljuže, nažalost ima svuda.

U školstvu, zdravstvu, kulturi, sportu, medijima a naročito u pravosuđu i politici. Pri vrhu smo ili na samom vrhu u EU: Po visini minimalne plaće (manju minimalnu plaću imaju samo Bugari, Rumunji, Letonci). Po siromaštvu umirovljenika (samo Rumunji imaju niže mirovine od Hrvata).

Držimo prvo mjesto u EU po udjelu radnika zaposlenih na ugovor o radu na određeno vrijeme do tri mjeseca. Svaki četvrti zaposleni radnik u Hrvatskoj ima ugovor na određeno vrijeme. Svaki drugi radnik mlađi od 29 godina nema stalan posao. Na jednog umirovljenika dolazi tek 1,28 radnika.

Cvitić: Podatak kojeg naši političari skrivaju

Hrvatska je među najkorumpiranjim zemljama u EU, gori su od nas samo Bugari, Mađari i Rumunji, Umjesto da se popravljamo, obzirom da imamo premijera sa istančanim radarima za korupciju, posljednjih 6 godina korupcija samo raste.

Nije premjer još detektirao kvar na svojim radarima, pa se tako neprestano okružuje ministrima i bližim suradnicima koji samo nižu aferu za aferom. Prisjetimo se samo: Martina Dalić, Lovro Kuščević, Gabrijela Žalac, Goran Marić, Tomislav Tolušić, Josipa Rimac, Darko Horvat, Josip Aladrović, Boris Milošević. A popis sigurno još nije gotov. Mora da mu je netko virus ubacio u radar.

I onda nam DORH mora raditi rekonstrukciju Vlade, a svaki novi ministar zaziva strah. Jedan je toliko bogat i tek je počeo ministarsku karijeru, a već je pod lupom DORH-a, drugi nam je ministar upitne pameti, pa bi on gradio tvornicu za proizvodnju cijepiva za tumor, a treći nam zaziva Boga i svetog Josipa.

Bojim se da nama više ne može pomoći ni Bog ni svi sveci.

Vrte nam se ministri kao na traci, a sve zbog istih razloga: korupcije, nepotizma i klijentelizma. Ali Vlada ne pada, Jer uvijek će se naći neki žetončići koji će, radi vlastitih interesa podržati Vladu. Naravno, svatko će naći opravdanje da to radi zbog viših ciljeva: stabilnosti države, brže obnove, zbog radnika, zbog umirovljenika. A građani to piju.

Ali ne razlikujemo se puno ni na lokalnoj razini. Ni što se tiče korupcije, ni klijentelizma, ni nepotizma. Tu i tamo desile su se promjene, ali ima onih koji se trude iz petnih žila, da te promjene ne uspiju.

Kako smo došli od povorke radnika koji zahtijevaju svoja ljudska prava do ovoga što imamo sada? Možemo li pokrenuti ovaj narod, da kažu NE KRIMINALU, NE KORUPCIJI, NE NEPOTIZMU.

Možemo li reći svojim poslodavcima, dosta je izrabljivanja?

Da smo na vrijeme rekli DOSTA, možda danas ne bi došli u ovu situaciju da moramo uvoziti radnike za građevinu, trgovinu, za turizam i ugostiteljstvo.

30.000 radnika nedostaje za rad u turizmu i dolaze nam iz svih krajeva svijeta, neki nikad hotel nisu vidjeli. A naši su radnici pred desetak godina protjerani sa pedesetak tisuća kuna otpremnine.

Bili su stari i iscrpljeni, nisu davali dovoljno… . Apetiti vlasnika su neumorno rasli, obarali su se rekordi kako po fizičkim pokazateljima, tako i po financijskim pokazateljima. Rasli su prihodi, rasla je dobit, samo plaća nije rasla. A mogla je. I radnici su odlazili. Govorili su IM: ako nećeš TI doći će druga TRI.

Sad plaču, nema radnika, nema kvalitetnih radnika, morat će zatvoriti hotele jer nema tko raditi. Nude veće plaće, natječu se tko će dati više. Kasno Marko na Kosovo stiže. Otišli su naši vrijedni radnici tamo gdje ih više cijene kamo im je plaća veća, tamo gdje se prema njima odnose sa poštovanjem. Danas im je bitno da nađu radnike koji imaju dvije ruke i dvije noge

Nažalost, nismo TADA rekli DOSTA. A nemamo snage ni sada.

Kada ćemo doseći ono DNO da se slože radnici i umirovljenici uz podršku stručnih ljudi koji obraz ne mijenjaju za eure, koji su svoju stručnost stekli učenjem, a ne plavom kovertom u ladici kompromitiranih profesora. Imamo mi puno takvih, ali malo onih hrabrih da pokrenu ovaj narod.

Takvi koji znaju da znaju, koji se ne boje raditi, ali koji su obeshrabreni zbog sveprisutne nepravde i nekažnjenog kriminala iselili su negdje drugdje, a danas im nude 200.000 kuna da se vrate.

Naravno da se neće vratiti, jer upravo su oni koji im to nude, svojom politikom otjerali na stotine tisuća ljudi iz Hrvatske, ljude koji su svoju egzistenciju morali osigurati negdje drugdje, koji su išli trbuhom za kruhom, kojima je dosta bilo korupcije, kriminala i nepotizma u vlastitoj domovini.

Hrvatska je, uvjeravaju nas vladajući političari zemlja blagostanja, obećana zemlja u kojoj je lijepo živjeti. Točno, ali samo nekima, za većinu je to dolinu suza.

Stanje se može i mora promijeniti, ali treba hrabrosti.

Da to je ta Hrvatska, nekome MAJKA, majčica, većini MAĆEHA. I zato se ne vidi perspektiva. I zato su radnici malodušni, nespremni da se bore za sebe, za pravdu i dostojanstvo, za rad i pravednu plaću dostojnu za život.

Jaki smo samo na riječima tamo gdje ne treba u kafićima, još jači na fecebooku, ali na djelu slabi. Kad se trebamo boriti za svoje principe, za svoja uvjerenja i ideale, onda stanemo. Previše promatramo, a premalo djelujemo.

I zato, svatko od nas koji smo ovdje, ali još više oni koji danas nisu ovdje, koji roštiljaju i peču janjce, neka se upita, tko bi trebao nešto učiniti; svatko neka preuzme svoj dio odgovornosti za stanje u kojem se nalazi.

Stanje se može i mora promijeniti, ali treba hrabrosti. Ne treba gubiti život, ne treba prolijevati krv, samo treba malo radničke osvještenosti i malo hrabrosti i reći: DOSTA !", poručila je danas s pulske Portarate, Marina Cvitić.

Fotografije: Srecko Niketic / Pixsell

Ostavite komentar