Kad su barijere u glavama: Evo kako žive slijepe osobe u Istri i što im je osobito važno

Ljudi su, uglavnom, vizualna bića. Koliko često razmišljamo o tome kako je onima koji su "u mraku"?

Udruga slijepih Istarske županije utemeljena je 22. veljače 1951. godine u Puli. Djeluje kroz deset podružnica, a trenutno broji više od 260 članova.

Zlatko Kuftić, predsjednik Udruge slijepih Istarske županije, otkrio nam je koji su najčešći problemi slijepih osoba, kako im izgleda svakodnevni život i kakva je stiuacija u Istri po pitanju stigmatizacije, ali i olakšavanja života slijepih i slabovidnih osoba.

Ugodnim razgovorom došli smo do zaključka - slijepe osobe mogu gotovo sve kao i videće, a razumijevanje i inkluzivnost nikada nisu na odmet.

S kojim se sve preprekama i izazovima najviše susreću slijepe osobe u svakodnevnom životu?

Prvo i osnovno je ono što je vječito kod slijepih prisutno, na što se izuzetno ljutimo, a to su arhitektonske barijere. Kad to kažem, mislim na one barijere koje vrlo često su samo u glavama. Zašto to kažem? Zato što ljudi koji parkiraju automobile vrlo često ne razmišljaju da ima tu i slijepih osoba koje će proći.

Ljuti nas što se na ovaj problem gleda kao da jedino slijepima smetaju te barijere. Međutim, što je s osobama sa štakama? Što je s mamama s dječjim kolicima? Prema tome, u svakom slučaju, želja nam je, i to na neki način radimo, da se ljudi osvijeste da ćemo svi mi jednog dana doći u situaciju da će nam te barijere smetati.

 

IstraIN

Što bi se, po Vašem mišljenju, moglo i trebalo poboljšati u Istri da život bude prilagođeniji slijepim osobama, ali i osobama s invaliditetom?

Ja inače zastupam osobe oštećenog vida, ali u svakom slučaju uvijek imam na pomisli i ostale osobe s invaliditetom, osobe s težom pokretljivosti i tome slično.

Baš dolazim s triju radionica u Nedešćini i u Svetom Martinu gdje smo imali edukaciju za učenike osnovne škole gdje na neki način ukazujemo kako pristupiti slijepoj osobi, kako s njom komunicirati i tome slično. Nama se znalo dogoditi da slijepa osoba dođe kod svog liječnika i onda liječnik ne razgovara sa slijepom osobom nego s onom osobom koja je kao asistent došla sa slijepom osobom.

Uvijek kažem da će postojati tih problema, ali istini za oči možemo priznati da je napravljen jako veliki pomak. Na nama je da stalno upozoravamo na te probleme, ali kažem - sve manje i manje postoji toga, sve više i više se razumiju naše potrebe, u smislu da smo i mi ravnopravni sudionici ovog svakodnevnog života i da doista, kakva god ta invalidnost bila, da se mora ipak voditi više računa.

 

IstraIN

Mi imamo ove godine nekoliko izuzetno lijepih primjera da su osobe s invaliditetom dobili kvalitetan inkluzivni dodatak u našoj kategoriji osoba oštećenog vida. Jedna razina je 480 eura, a druga je nešto malo niža 432 eura. Drugo, postoji videća pratnja, a to je osobna asistencija.

Kod slijepih osoba je to videća pratnja. Evo mi ovog trenutka možemo reći da po toj osnovi iz državnog proračuna financira se u biti šest videćih pratitelja. Znači veliki dio Istre je pokriven, tako da slijepa osoba kad joj se nešto dogodi ili nešto joj se iznenada pojavi, uvijek može računati da ima je tko odvesti, ako su članovi obitelji spriječeni ili tome slično.

Šećer na kraju je takozvano sustavno financiranje. Za ovu godinu jako puno udruga slijepih, a vjerujem i u drugoj kategoriji, prošlo je na trogodišnjem programu putem nacionalne zaklade i oni koji zadovolje ulaze u jedan novi sustav koji Hrvatska do sada i nije baš poznavala. Ulaze u takozvano sustavno financiranje hladnog pogona. Udruga slijepih je ove godine krenula jednim velikim entuzijazmom za još puno kvalitetniji pristup osobama koje ona štiti, a to su osobe s oštećenjem vida.

Zna se da se osobe s oštećenjem vida snalaze u prostoru oslanjajući se na ostala osjetila. Što to znači u praksi? Koliko je primjerice potrebno vremena da se slijepa osoba nauči doći od posla do kuće?

U svakom slučaju, to je jedan od problema. Sigurno i svaka kategorija osoba s invaliditetom ima svoje prepreke. Moram reći kroz moju prošlost koju ja pamtim, a to je tamo od 1980. godine, doista slijepe osobe su bili kvalitetno prihvaćene u sustavu zapošljavanja. Rekao bih da gotovo u Istri nije bilo slijepe osobe koja nije na neki način radila. Uglavnom smo bili telefonisti.

Naravno da je samostalnost posebna tema i sasvim sigurno da ima izuzetno puno naših članova koji se fantastično kreću samostalno. Da li bez bijelog štapa ili sa štapom, naravno ja preporučujem svakoj slijepoj osobi da svakako koristi bijeli štap.

Zašto? Jer on služi u dva pravca. Prvo služi za što kvalitetnije je samostalno kretanje i na koncu služi da se prepozna, znači simbol slijepih je bijeli štap. U Umagu imamo jednu našu članicu koja ima i psa vodiča i koja je izuzetno zadovoljna sa njime i naravno da je to jedan veliki dodatak.

A ono što je isto jako bitno je da cijeli taj sustav, mi pratimo što se događa, postoji određeni tehnološki napredak u smislu naših mogućnosti. Nezamislivo je bilo, ne jako davno, da slijepa osoba praktički nije mogla koristiti mobitel. Slijepa osoba nije mogla koristiti, recimo, računala.

Danas imate govorne jedinice gdje mi možemo biti što ravnopravniji, a ja vrlo često kad se nešto pozitivno dogodi, znam reći da se od danas osjećam manje slijepim nego jučer.

IstraIN

Jesu li po vama slijepe osobe stigmatizirane u društvu još uvijek? Što bismo trebali učiniti da ne budu?

Činjenica je da većina ljudi su dobronamjerni prema slijepim osobama, ali nažalost još uvijek ima poprilično puno ljudi koji ne znaju kako nam pristupiti. I to je ono što mi činimo, što ova Udruga slijepih Istarske županije čini. Želimo od malih nogu, educirati djecu kako nam pristupiti.

Vrlo često dolazim u priliku da kad recimo nekog sretnem kad negdje dođem, ne znam da li mi je ta osoba pružila ruku da me pozdravi ili ne, možda negdje ne reagiram pa ispadne kao 'vidi ovoga nepristojnog' i tako, međutim radi se o tome da bi se ljudi trebali na neki način educirati da slijepa osoba ne vidi hoće li nekomu pružiti ruku ili neće, ili recimo imaju predrasude pa kažu mi kad se pozdravljamo 'vidimo se' i onda im bude neugodno.

I mi gledamo, ali gledamo na svoj specifičan način. Na primjer, osoba pristupi meni i slobodno komunicira sa mnom, ja i djeci kažem - slobodno me pitajte što god vas zanima o sljepoći pa se ja ovako znam sa njima i našaliti, jedno dijete me pitalo nedavno kako slijepa osoba jede, ja kažem 'pa na slijepo'.

Ima li osoba u vašoj udruzi koje su kreativne umjetničke duše?

Imamo i moram tu stvarno pohvaliti našu voditeljicu kreativne radionice, koja se zove 'Stvaraj ljepotu i osjećaj sreće'. Desetak članica svaku srijedu, ako nije neki praznik, sastaju se, izrađuju određene nakite, predmete i tako dalje.

Upravo ovih dana smo imali na pulskoj tržnici promociju tih ručnih radova i na koncu konca i određenih pomagala, tako da što se tiče ozbiljnih aktivnosti koje se na neki način svakotjedno održavaju, to jeste i ta kreativna radionica.

Ove smo godine povećali tu aktivnost, pogotovo od 1. rujna nakon ljetnog raspusta.

U četvrtak 12. prosinca imali smo obilježavanje dana Svete Lucije, a Sveta Lucija je zaštitnica vida i naročito naši pikadisti su aktivni na državnoj razini što se tiče odigravanja prve nacionalne lige u Pikadu.

Jedino što je problem je da nas je sve manje, nažalost korona ipak je napravila svoj nered u svemu tome, ali naravno da će udruge morati puno poraditi na tome da se što veći broj članova ponovo aktivira i da stvarno budemo, prisutni, aktivni i da na koncu konca sami sebi uljepšamo dane, da budemo što kreativniji i što aktivniji u svemu tome.