OD RADA U ULJANIKU DO ŽIVOTA NA ULICI Proveli smo dan s pulskim beskućnicima

Prenoćište u Puli u koje možete ući samo u određeno vrijeme, izlazak iz njega u jutarnjim satima i ponovno - život na ulici. Tako izgleda prosječan dan u životu dva cimera bez krova nad glavom - Puležana Milana (52) i njegovog prijatelja koji je htio ostati anoniman pa ćemo za potrebe ovog članka koristiti njegove inicijale S. P. (59).

Proveli smo neko vrijeme s Miletom, kako ga zovu, i S.P. i shvatili da su oni baš poput nas - žele raditi, imaju socijalnu i emotivnu inteligenciju, a prije nego što trkom skočimo u pretpostavke kako su se našli na ulici, predrasude i stigmatizaciju, probajmo razumjeti, pružiti ruku i pomoći. Jer svatko može završiti baš na njihovom mjestu.

Prvi nam je svoju životnu priču ispričao Milan, Mile, po struci brodocjevar i nekadašnji radnik u Uljaniku. Rođen je u Puli i cijeli život je proveo ovdje. A život ga nije mazio. I priznaje, za puno je stvari sam kriv, no obilježilo ga je i teško djetinjstvo na koje nije mogao utjecati.

“Oduvijek sam bio na nekoj margini, od kada znam za sebe. Otac mi je bio alkoholičar, no ne želim najlošije pričati o njemu. Trudio se da me podigne i od mene napravi čovjeka, no često je tukao moju majku i zbog nas, djece, trpjela je puno toga”, priča nam Mile.

Otac je pio svakodnevno. Postrojavao bi ih usred noći i mnogo je tu ružnih stvari bilo. No, kaže nikada nisu bili gladni.

“Išao sam u Tehničku školu i završio sam za brodocjevara. Uvijek sam se trudio raditi i zarađivati novac svojim radom. Napustio sam Srednju školu i otišao raditi u Uljanik. Tada me jedan dobar gospodin kojeg ovim putem pozdravljam nagovorio da završim školu. Gurnuo me u život i zahvalan sam mu od srca i dan-danas, jer imam zanat u rukavu”, priznaje Milan.

IstraIN

Kada je došla 1992. godina i kada je krenuo u vojsku, sve je polako krenulo nizbrdo. “Kratko sam bio u HOS-u, no vidio sam da to nije baš kao u filmu i malo sam se, iskreno, prestrašio. No, 1993. dobivam poziv za vojsku, a u vojsci je bilo puno droge i počeo sam sa supstancama. Bježali smo od tih problema. Kada dijete s 18 godina uzme pušku u ruke, a možda si pacifist i mirotvorac, nešto mora poći po krivu”, prisjeća se naš sugovornik Mile.

Eksperimentirao je s marihuanom, slušao popularnu glazbu, a onda je za vrlo malo novaca bilo moguće u vojsci nabaviti heroin. “Navukao sam se i bio sam ovisan o heroinu do 2004. godine, kada sam shvatio da moram nešto promijeniti”, priznaje Milan. Otprilike je u tom razdoblju i završio na ulici.

“Kada sam se oslobodio tih lanaca, bio sam jako sretan. Te 2004. godine sam se, tada sam tako mislio, sretno oženio. Dobio sam prvo dijete, predivno, a onda i drugo. Osam godina je to bio sretan brak”, ispričao je za IstraIN.

No, onda je opet posrnuo. “Prvo je posrnula moja sada pokojna supruga, a onda i ja. 2010. godine sam došao kod Varje Bastiančić i rekao joj: ‘Ili me vodi u komunu ili sam mrtav čovjek’. Ona mi je dala ruku spasa”, kaže Milan sa suzama u očima.

Prije samo dvije godine njegova bivša supruga preminula je od heroina. Ostavila je za sobom maloljetnu djecu, što iz prvog braka, što s Milanom. Skrbništvo nad njima dobila je Milanova sestra.

“Stariji sin je oduvijek trčao oko mene kada bih ja nešto radio. Sada živi s mojom bivšom svekrvom, punoljetan je i radi. Mlađi sin priprema se za Fakultet, a želio bi upisati Medicinu”, kaže Milan. No, nije ponosan na sebe kao oca.

“Nisu me ni kontaktirali za skrbništvo nad djecom, a tada sam živio i radio u Italiji. Djeca su ipak ovdje odrasla, ovdje imaju svoje društvo. Oni jesu talijanska manjina i završili su Talijansku školu, no to bi ipak bila velika promjena za djecu”, svjestan je Mile.

IstraIN

Sada je, od 2013. godine, potpuno čist od droge. “Ponosan sam što nisam pokleknuo više od deset godina. Život bez droge je puno ljepši i bolji. No, ne možete vi ni jednom ovisniku to objasniti ako on to sam ne shvati. Ja sam morao shvatiti zbog svoje dvoje tada male djece. Kao familija smo otišli u Rim u komunu i tamo smo bili tri godine. Stariji sin je tamo upisao prvi razred Osnovne škole, a mlađi je bio u vrtiću”, prisjeća se Milan težih dana.

No, kada su se vratili u Istru, 2014. godine došlo je do rastave braka. “Koliko god sam ju volio, a volio sam je najviše na svijetu poslije svoje rođene majke, znao sam da jedan od nas dvoje roditelja mora biti živ zbog te djece. Ona se opet počela drogirati i nažalost otišla je prerano”, ispričao nam je Milan sa suzama u očima.

Njegova snaga volje i ustrajanost doveli su do toga da sinovi imaju jednog roditelja živog, što je vrlo lako moglo završiti puno ružnijim scenarijem.

Sada je, kaže, svaki dan borba. “Gledajući pulske ulice – svaki ćošak te podsjeti na nešto. A nisu baš to lijepa sjećanja. Ne bih želio nikome da to prođe”, iskreno će Milan.

Na pitanje što je možda najgore i najteže u tome kada ste beskućnici, Mile odgovara: “Za osobu na ulici najgore je možda kada trebate na WC. Kada nemate jedan euro, neće vas pustiti da odete u javni toalet. Pula je mali grad, tu se puno toga zna. Da nema prenoćišta, možete misliti kako je kada padnu temperature, a ti nemaš topli krevet, nemaš se s čime pokriti i tako dalje”, kaže jedan od pulskih beskućnika.

• ZAMISLITE DA ŽIVITE U ŠUPI ILI BARCI Siromaštvo u Istri postoji i veliki je problem

Dodaje i kako je sva sreća da postoji tzv. ‘drop-in’, gdje odu ujutro i gdje se mogu otuširati, oprati odjeću i popiti šalicu kave.

“U prenoćištu također možemo oprati veš i otuširati se. No, tamo su svakakvi ljudi, a morate s njima prati veš. U ‘drop-inu’ je drugačije jer se naručite i perete samo svoju robu”, kaže Milan.

Neke stvari svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo, a njima je svaki dan borba i preživljavanje.

Milan bi volio raditi bilo što, bilo gdje. No, on nema hrvatske papire i trenutno je u procesu čekanja osobne iskaznice. Kaže kako je vrlo teško raditi neke noćne smjene jer po danu ne možeš doći u prenoćište, a nakon posla se moraš malo odmoriti i otuširati.

“Najgore je onda što nemaš ni zdravstveno osiguranje. Nitko me neće uzeti da radim na crno, a čim saznaju da si beskućnik, ne žele te zaposliti. I tako u krug. Teško se izvući iz ove situacije, iako to često ljudi ne razumiju”, kaže Milan. Podsjeća da ima zanat u rukama, ima znanje u struci i nije mu problem raditi. Kupio bi i smeće, čistio ulicu, radio bi bilo što da, jednog dana, može sebi priuštiti neku garsonijeru.

“Tada bih mirno spavao. Ipak, kada čovjek zaradi neki novac svojim rukama – zadovoljniji je”, rekao nam je Milan, zvani Mile.

IstraIN

Njegov ‘cimer’ u pulskom prenoćištu za beskućnike, njegov je i prijatelj. S.P. je tek četiri mjeseca na ulici, a liječi se od alkoholizma, te ima i šećernu bolest.

“Idem u Dnevnu bolnicu u OB Pula, a obolio sam prije 14 godina. To je dijabetes tip 2. Bio sam jako loše, šećer mi je bio preko 30. Doktorica se čudila kako sam uopće došao do nje, a ja sam došao pješke”, kaže S.P.

Radio je u Njemačkoj, u tvornici mesa, a završio je školu – tehničku i glazbenu. Svira harmoniku, imao i svoje bendove te je svirao na feštama.

“Inače sam iz Tuzle. Prije Pule, bio sam u Slavoniji. Kada sam došao ovdje, imao sam novaca i spavao sam po hostelima. Dosta sam novaca potrošio na alkohol. Moja ovisnost je također krenula iz vojske”, priča nam S.P.

Nikada prije nije bio na ulici, a ‘čist’ je skoro 50 dana. Ne ponaša se kao alkoholičar, vrlo je ugodan sugovornik i baš poput njegovog prijatelja Mileta, i baš poput svih nas, samo želi biti prihvaćen, sretan i zdrav.

• Ovog ljeta u pulskom prenoćištu za beskućnike duplo više korisnika nego lani! BUDITE ČOVJEK I POSJETITE IH

“Imam jednog sina, koji već ima 38 godina i rastavljen sam. U Pulu sam se vratio u nezgodno vrijeme, usred turističke sezone kada nisam mogao naći stan. Imam mirovinu, ja sam hrvatski ratni vojni invalid”, rekao nam je S.P.

Kao profesionalni vojnik, došao je iz Njemačke kada je počeo rat u Hrvatskoj. “Prijatelji su mi govorili da to nije moj rat, do tada nisam nikad ni bio u Hrvatskoj. Ali želja mi je bila pomoći. Bilo je teško napustiti ženu i malo dijete. No, povuklo me da stanem u obranu zemlje”, ispričao nam je drugi beskućnik s pulskih ulica.

Bio je i u Dalmaciji, a poslije rata je obučavao mladu vojsku koja je dolazila. Od 1998. je u mirovini. Kaže kako je alkohol postao normalan dio dana, no priznaje kako je život puno ljepši kada je trijezan.

IstraIN

Njihov dan izgleda tako da se probude u 6:30 sati u prenoćištu. Svatko tada dobije svoju obavezu, bilo da je to čišćenje sobe ili zajedničkog toaleta. Oko 8 sati je izlazak iz prenoćišta, a zatim su prepušteni sami sebi.

“Bila kiša, snijeg, toplo, hladno, poslije smo cijeli dan na ulici... Ulazak najkasniji u prenoćište je u devet sati navečer. Ako dođeš prije imaš i večeru”, kaže Milan.

Za kraj smo ih pitali za njihove želje u ovo blagdansko doba, a njih dvojica su skromno rekli: “Mir u svijetu i zdravlje”. Uz, naravno, krov nad glavom.

“Važno je da se ono što se događalo na ovim prostorima 90-ih godina ne ponovi. Mir bi bio dobar za sve ljude u globalu. Niti jedan rat nikome nije ništa dobrog donio i puno je života svaki upropastio”, složili su se pulski beskućnici.

Mi im također želimo da budu zdravi, ostanu trijezni te da nađu smještaj i posao. Koliko god pogrešaka u životu napravili, svi zaslužujemo miran i dostojanstven život. A do tada, pružimo im ruku u ovo božićno doba i pokažimo ljudskost i dobrotu.

"U svakom dobrom postoji malo lošeg, i u svakom zlu postoji nešto dobro - yin i yang. Tako ni mi nismo samo loši. Možda smo nekad spremni pomoći drugima i više od onih koji nisu prošli to sve što smo mi u životu. Svi smo mi ljudi, iako često ne razmišljamo o tuđim problemima", zaključio je Milan.

Ako imate problem s ovisnosti, javite se na 052 217 501, 052 215 623 ili na 052 529 000 te na email ovisnost@zzjziz.hr.