Sudar u asteroidnom pojasu: Kako preživjeti tisuće hiperubrzanih hipersoničnih metaka?

Moderna prometala (automobili) na našim cestama već dva ili čak i tri desetljeća opremljena raznolikim aktivnim i pasivnim sustavima zaštite vozila, a posebice putnika u njima. Primjerice udar do 5km/h ne bi trebao ostaviti nikakav trag na dijelovima limarije i branika, izuzev boje drugog vozila na našem.

Negdje do 60km/h kabina vozila i putnici u njoj sigurni su od deformacije odnosno ozljeda.  Jasno uz uvjet da koristimo sigurnosni pojas koji posredno omogućava aktivaciju elektrokemijskih “eksploziva, zračnih jastuka, zračnih zavjesica i mnoštva drugih elemenata kojih u normalnoj vožnji nismo niti svijesni da ih vozilo ima.

Sudar pri brzini od 200km/h ili više jednostavno je preveliki zbroj mase i brzine što u konačnici rezultira fatalnim ishodom.

Naše su ceste ponekad preopterećene brojem vozila, oštećenjima, neadekvatnim voznim podlogama što znatno povećava mogućnosti neželjenih ishoda, slijetanja van ceste, sudara.. Ipak, i tu postoje vozači s dozvolom za upravljanje vozilima, prometna pravila, no nije svugdje tako.

Što kada svijesno krenemo na put nebeskim cestama. Recimo pošaljemo robota, u daljnjoj budućnosti i ljude, na put daleko iza Marsove orbite, prema Jupiteru, Saturni… zvijezdama?

E tu negdje između Marsa i Jupitera nalazi se prava streljana. Milijarde (da, milijarde!) malih nebeskih tijela kreću se kaotičnim putanjama, na dionici puta koja mjeri nekoliko stotina milijuna kilometara!

Marino Tumpić

Većinu njih nije moguće uočiti iz prihvatljive daljine. Stvar se pogoršava saznanjem da nam za putovanje tim dijelom Sunčeva sustava treba minimalna brzina od preko 40.000km/h! Još je gore što se tijela u asteroidnom pojasu kreću brzinama od nekoliko desetaka tisuća kilometara pa I preko sto tisuća kilometara na sat.

Udar u zrnce pijeska pri brzini skupnoj brzini od 150.000km/h rezultira energijom naspram koje su brzina/energija metka daleko bezazlenije od nevinog bacanja igracke djeteta u kolicima. Dakle na cestovnoj streljani Sunčeva sustava trebao bi biti “opći pokolj”.

Ipak naše letjelice uspijevaju proći neoštećene kroz to smrtonosno okružje, a nemaju nikakovu zaštitu za takav direktan sudar! Kako im to uspijeva?

Citirati ću dijelomično Aleksandra Zorkića koji je u jednom tekstu o tim problemima ovako predstavio stvar.

“Teško je to opisati, ali predstavite si stvar ovako; Stavite jedno zrno pijeska na cestu, ono nam predstavlja asteroid dimenzija planine Učka. Udaljite se jedan kilometar od njega pa stavite na zemlju drugo zrno pijeska i dobili ste srazmerno umanjenu veličinu asteroida i udaljenosti između njih. Asteroidni pojas nema homogenu gustoću, negde ih ima više negdje manje.

Marino Tumpić

U toj je omjeru naš svemirski brod samo mikroskopska tvorevina. Shvaćate zar ne!? Iako je sve prepuno svega radi se o nepreglednim prostranstvima u kojima nema ničega! Rezultanta je kako je znatno teže pogoditi asteroid nego ga izbjeći! Naravno, ovo ne znači da planeri misija sasvim zanemaruju asteroide i njihove putanje, samo se ne opterećuju puno s njima jer je vjerovatnoća sudara minimalna. Otprilike jedan prema milijardu, ili nešto i manje.''

U nama realnom svijetu znatno je realnije očekivati kako ćemo tri puta dobiti glavni zgoditak na lotu nego što će se robotička letjelica na putu prema plinovitim divovima ili međuzvjezdanom prostor sudariti s nekim od asteroida u asteroidnom pojasu!

Što mislite da će se dogoditi pri sudaru dvije galaktike, dva zvjezdana grada, od koji svaka ima par stotina milijardi zvijezda, još više planeta, asteroida, kometa..?

Odgovor potražite narednih dana na našem portalu.