Dok se u javnosti rijetko otvara rasprava o sustavu skrbi za djecu, stručnjaci na terenu svakodnevno se susreću s posljedicama nedostatka udomiteljskih obitelji.
Iako je u Hrvatskoj već godinama jasno da najveću dobrobit djeci pruža odrastanje u obiteljskom okruženju, broj obitelji spremnih preuzeti tu odgovornost i dalje je prenizak.
Trenutačni podaci pokazuju da je oko 60 djece smješteno u svega 25 udomiteljskih obitelji, što je daleko ispod potreba. Mnoga djeca dolaze iz izrazito ranjivih sredina: roditelji se bore s ovisnostima, psihičkim poteškoćama ili posljedicama vlastitog odrastanja u institucijama, a dio ih je u zatvoru.
Zajednički nazivnik njihovih životnih priča najčešće je – zanemarivanje.
Kada takva djeca stignu u udomiteljske obitelji, stručnjaci svjedoče da je njihov početni teret velik. Potrebni su mjeseci, ponekad i godine, kako bi se navikli na ritam svakodnevnog života u stabilnoj i predvidljivoj sredini. No upravo to je ono što im nedostaje – obitelj koja pruža sigurnost.
Istodobno, domovi za nezbrinutu djecu su gotovo u potpunosti popunjeni, što stručnjaci ocjenjuju kao najvidljiviji znak da je sustav udomiteljstva u krizi. Premalo je obitelji spremnih otvoriti svoja vrata, bilo zbog straha, osjećaja nedostatne kompetentnosti ili jednostavnog nedostatka vremena i prostora.
Iako je svaki oblik pomoći dragocjen, stručni radnici naglašavaju da je najvrjedniji doprinos upravo udomljavanje ili posvojenje. Za djecu koja su već pretrpjela emocionalne i razvojne poteškoće, obiteljska toplina nezamjenjiva je.
Uz to, uvijek je potrebna i podrška stručnjaka – od psihologa i logopeda do liječnika i pravnika – koji mogu doprinijeti kvalitetnijoj brizi o djeci.
Poruka iz sustava skrbi ostaje jasna: svako dijete zaslužuje priliku za novi početak, a upravo udomiteljske obitelji predstavljaju ključ koji tu priliku može otključati. Dok god su domovi prepuni, a dječje sobe u potencijalnim udomiteljskim domovima prazne – posla i izazova bit će itekako puno.