Tog nedjeljnog jutra, 9. siječnja 1944. godine, u Šajini nije se čulo ništa osim plača i jecaja. Iza mještana je bila noć straha i nasilja, jedna od najtragičnijih u povijesti Barbanštine.
Pripadnici fašističke crne legije i 194. puka 71. pješačke divizije Wehrmachta tijekom trosatnog divljanja selo su temeljito opljačkali, a potom zapalili pedesetak kuća. U tom zločinačkom pohodu nacifašističke snage ubile su 54 civilne osobe – žene, djecu i starce – ostavljajući iza sebe zgarišta i obitelji zauvijek obilježene gubitkom.
Selo je bilo potpuno opkoljeno i osigurano dvostrukim stražama, zbog čega mještani nisu imali nikakvu mogućnost bijega. U zločinačkom pohodu sudjelovao je i jedan domaći čovjek koji je predvodio fašiste te pritom osobno ubio dvoje svojih rođaka.
Među žrtvama bilo je petero staraca, petero žena i dvoje djece. Ljude su izvlačili iz kreveta i ubijali na kućnim pragovima, bez ikakve mogućnosti obrane, a neke su stradavale zajedno sa svojim domovima koji su spaljeni do temelja.
Krvavi pohod nije završio u Šajinima. Na povratku prema Puli zapaljeno je još 18 kuća, a u selu Bokordići ubijena su 22 stanovnika. Upali su najprije u kuće članova Narodnooslobodilačkog odbora, koje su nasilno izveli van i potom strijeljali, a zatim su nastavili krvavi pohod po selu.
Deset mještana odvedeno je u njemačke logore, iz kojih se nikada nisu vratili, dok je šest muškaraca poginulo u borbama. Razmjere i težina tih zločina i danas su teško pojmljivi – stradavale su žene s djecom u naručju, nenaoružani starci, kao i majke i očevi ubijani pred očima vlastite djece.
Trajni podsjetnik na strahote
Danas, 82 godine kasnije, sjećanje na ove zločine i dalje snažno živi. Povodom obljetnice pokolja održane su komemoracije u čast nevinih žrtava, uz poruku da se stradanja civilnog stanovništva nikada ne smiju zaboraviti.
Okupljeni su se prisjetili imena i sudbina onih koji su izgubili živote samo zato što su živjeli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Pokolj u Šajinima i Bokordićima ostaje trajni podsjetnik na razmjere ratnih strahota i cijenu koju je Istra platila tijekom Drugog svjetskog rata. Sjećanje na te događaje obveza je sadašnjih i budućih generacija – u znak poštovanja prema žrtvama i kao opomena da se takvi zločini više nikada ne ponove.