Dirljiva zahvala Stacionaru Labin: „U posljednjim danima nije bio samo pacijent, već čovjek“

U vremenu kada svakodnevica često donosi teške i zabrinjavajuće vijesti, ponekad se pojave one koje tiho, ali snažno podsjete koliko ljudskost još uvijek ima svoje mjesto. Upravo takva poruka stigla je u našu redakciju – iskrena, bolna i istovremeno ispunjena zahvalnošću.

Javila nam se čitateljica Aleksandra Vučenović, s jasnom željom da javno zahvali Stacionaru Labin i njegovim djelatnicima, kako bi, kako kaže, „javnost znala kakvi ljudi tamo rade“. Njezine riječi nastale su iz osobnog gubitka, ali i iz dubokog poštovanja prema onima koji su u najtežim trenucima pokazali da medicina nije samo profesija, nego i poziv.

U svojoj poruci Aleksandra je opisala posljednje dane svog partnera Bojana, naglašavajući da u stacionaru nije bio samo pacijent, već prije svega čovjek – okružen pažnjom, toplinom i dostojanstvom.

„Želim javno podijeliti svoju duboku i iskrenu zahvalnost ljudima iz stacionara Labin koji su brinuli o mom partneru Bojanu u njegovim posljednjim danima.

Gubitak voljene osobe nešto je na što vas ništa ne može pripremiti. Bol, praznina i tišina koja ostane iza toga ne mogu se opisati riječima. Ali usred te boli, postoji i nešto na čemu ću zauvijek biti zahvalna — činjenica da Bojan u svojim posljednjim danima nije bio samo pacijent, već čovjek okružen pažnjom, toplinom i dostojanstvom.“

Posebno ističe da je od samog početka osjećala kako ondje rade ljudi koji svoj posao ne obavljaju mehanički, nego s istinskom empatijom i razumijevanjem – prema pacijentima, ali i prema njihovim obiteljima.

„Od prvog dana osjećala sam da tamo rade ljudi koji svoj posao ne rade samo profesionalno, nego srcem. Svaka riječ, svaki pogled, svaki mali znak pažnje imao je težinu i značenje. U trenucima kada sam ja bila slomljena, preplašena i izgubljena, oni su bili mirni, strpljivi i puni razumijevanja.“

Foto: Čitateljica

'Nisam bila samo “posjetitelj”. Slušali su me, tješili me..'

U svojoj zahvali posebno je izdvojila liječnicu Helena Vlačić, čiji je pristup, kako navodi, nadilazio granice dužnosti.

„Posebno želim istaknuti doktoricu Helenu Vlačić koja je pokazala izuzetnu nesebičnost. Pazila je Bojana kao svog, s brigom koja je nadilazila dužnost. U njezinom pristupu nije bilo rutine — bilo je iskrene ljudskosti. Znala sam da je u sigurnim rukama, a ta sigurnost mi je davala snagu da izdržim ono što je dolazilo.“

No, jednako snažan dojam na Aleksandru ostavila je i podrška koju su djelatnici pružali njoj osobno, u trenucima kada je, kako kaže, bila slomljena i izgubljena.

„No, ono što me jednako dirnulo bila je empatija koju su pokazali prema meni. Nisam bila samo “posjetitelj”. Slušali su me, tješili me, strpljivo odgovarali na moja pitanja, razumjeli moje strahove i suze. U trenucima kada nisam znala kako dalje, pružili su mi riječ ohrabrenja, tišinu kada je bila potrebna i osjećaj da nisam sama. Ta ljudskost i suosjećanje ostat će mi zauvijek urezani u srce.“

Foto: Čitateljica

'Jer kada dođu posljednji dani, ne pamtimo aparate ni zidove'

U završnim riječima poruke, Aleksandra jasno poručuje da ova zahvala nije formalna gesta, već iskaz duboke, osobne zahvalnosti.

„Olakšali ste mu posljednje dane. Dali ste mu mir. Dali ste mu dostojanstvo. A meni ste dali podršku, toplinu i utjehu u najtežem razdoblju mog života. Ova zahvala nije samo formalnost. Ona dolazi iz srca žene koja je svjedočila koliko dobrota i suosjećanje mogu značiti kada je najpotrebnije.

Jer kada dođu posljednji dani, ne pamtimo aparate ni zidove — pamtimo ljude. A ja ću vas pamtiti po vašoj dobroti. Hvala vam što postojite. Ono što ste učinili za Bojana i za mene nikada neće biti zaboravljeno.”

U vremenu kada se zdravstveni sustav često spominje kroz brojke, liste čekanja i probleme, ova priča podsjetnik je na ono najvažnije – da iza uniformi i titula stoje ljudi. I da upravo ta ljudskost, u najtežim trenucima, može značiti više od svega.