Svi putevi vode u Žminj, a 100 godina nogometa sada vodi kroz gotovo 900 stranica!

Ne kaže se bez razloga da svi putevi vode u Žminj.

A kada jednom tim putem i stignete, vrlo brzo shvatite da Žminj nisu samo njegove ulice, trgovi i kuće, nego prije svega ljudi – i ono veliko žminjsko srce koje se teško može objasniti nekome tko ga barem jednom nije osjetio.

Jer u Žminju će vas uvijek netko dočekati, nešto ponuditi, počastiti, ispričati priču ili pronaći razlog da još malo ostanete.

Upravo se taj osjećaj zajedništva posljednjih tjedana možda najbolje mogao vidjeti kroz obilježavanje jedne velike obljetnice – sto godina nogometa u Žminju.

Nakon ovogodišnje Bartulje i izložbe posvećene stoljeću žminjskog nogometa, ove je subote stigao još jedan od središnjih trenutaka velike obljetnice.

U prostoru Zad Kaštela predstavljena je monografija „Žminjsko nogometno stoljeće – Sto liet baluona – NK Žminj“, autora Roberta Unukića.

I teško ju je nazvati samo knjigom o nogometnom klubu.

Foto: IstraIN

Na 896 stranica stalo je gotovo cijelo jedno stoljeće Žminja i njegovih ljudi.

Više od 1.700 fotografija, 815 tablica, stotine novinskih članaka, brojni rezultati, dokumenti, treneri, igrači, predsjednici, sportski djelatnici, ali i žminjske oštarije, anegdote i događaji koji su obilježili život mjesta.

Iza svega stoji gotovo osam godina rada Roberta Unukića, koji je na početku mislio da će napraviti tek zapis povijesti jednog nogometnog kluba.

„Danas, kada je ova knjiga pred nama, znam da sam pogriješio, i to dva puta“, priznao je Unukić na predstavljanju.

Prvi put, našalio se, kada je povjerovao grafičkom uredniku Davidu Iviću da će sav materijal stati na otprilike 450 stranica. Drugi put kada je mislio da će knjiga govoriti samo o nogometu.

„Zapravo sam pokušao sačuvati dio života našega mjesta, jer nogomet u Žminju uvijek je bio više od nogometa“, kazao je.

Foto: IstraIN

Ideja se rodila 2018. godine, na povratku s velike zagrebačke proslave hrvatskog svjetskog srebra iz Rusije. Negdje u Gorskom kotaru Unukić je shvatio koliko je malo zapisane povijesti nogometa u Žminju.

Početnu građu činili su tek jedna manja knjižica Josipa Luke Pamića iz 1991. godine i maturalni rad Andrejine Miličić, danas Jugovac. Nakon toga počelo se otvarati jedno pitanje za drugim.

Fotografije su se skupljale, generacije prepoznavale, često i u žminjskim oštarijama, a subotnja prijepodneva Unukić je provodio u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.

Ondje je, kako kaže, otišao 50 ili 60 puta, sezonu po sezonu pregledavajući i digitalizirajući stare brojeve Glasa Istre kako bi sakupio građu.

Foto: IstraIN

Bilo je i trenutaka kada je poželio odustati.

„Svaki put me ulovilo: ‘Pa daj, čime se ja sad to bavim? Bolje da radim svoj posao.’ Knjiga je čak mirovala jedno tri godine, ali na kraju smo ipak uspjeli završiti“, ispričao je.

A što je više materijala dolazilo, to je bilo jasnije da priča odavno više nije ograničena linijama nogometnog igrališta.

„Nogomet nikada nije bio samo rezultat nedjeljne utakmice jer je bio dio društvene svakodnevice, svakodnevnih razgovora. Mi smo malo mjesto.

Kroz klub je prolazio velik broj ljudi koji su se i sportski i društveno razvijali, stvarali kontakte i prijateljstva. Mnogi igrači sklapali su i brakove. Nogomet je direktno utjecao na društveni život“, rekao je Unukić.

Foto: IstraIN

Zato su svoje mjesto u monografiji dobile i žminjske oštarije.

Ondje se, kaže Unukić, smjenjivalo trenere, mijenjalo raspoloženje oko kluba, prepričavalo utakmice i stvaralo javno mnijenje.

„U svakoj od tih oštarija ima bezbroj anegdota. Tu su se stvarala prijateljstva i jednostavno su oštarije bile dio društvenog i javnog života Žminja.“

I upravo anegdote možda najbolje pokazuju koliko je žminjski nogomet uvijek bio ljudska priča.

Istraživanje je tako otkrilo i zapis o prvoj poznatoj utakmici u Žminju iz 1926. godine, između Vlahi i Bezaki, odnosno Žminja i Kanfanara, koja je završila rezultatom 2:3.

Foto: IstraIN

A onda je na red došao čovjek koji je sve to trebao smjestiti među korice.

Grafički urednik David Ivić priznao je kako je na početku zaista vjerovao da će monografija imati između 400 i 450 stranica.

„Kad imaš posla sa Žminjcima, ne smiješ ništa vjerovati jer je to malo šira priča“, našalio se.

Materijala je na kraju bilo čak 47 gigabajta.

„Možete napraviti 47 knjiga s toliko materijala. Normalno da ne možete sve koristiti jer bi knjiga imala 2.000 stranica. Trebalo je reducirati koliko se moglo, a opet ništa važno ne izostaviti“, rekao je Ivić.

Knjiga se, dodaje, praktički mijenjala do posljednjih trenutaka. Već je bila predana u tisak, a onda bi stizali novi sponzori, novi podaci ili poneka ispravka.

Foto: IstraIN

Ivić se prisjetio i razgovora s prijateljima iz Zagreba koji nisu mogli vjerovati koliko stranica može imati monografija jednog malog kluba.

„Pitali su me: ‘600 stranica? NK Žminj? Tko je čuo za NK Žminj?’ Ja sam rekao: ‘Dođi u Žminj, pa da vidiš što je Žminj, kakva je atmosfera i što je nogomet.’ Jer to nije samo 11 igrača s jedne i 11 s druge strane, utakmica, rezultat i gotovo. Ne. To je život. I takva je ova knjiga.“

Možda je upravo u toj rečenici sadržano svih 896 stranica.

Jer knjiga donosi rezultate i imena, ali istodobno čuva i duh jednog mjesta. Ivić kaže kako će mnogi Žminjci u njoj pronaći sebe ili nekoga svojega.

„To je vrijednost ove knjige i vrijednost Robertova rada.“

Rad na njoj, priznao je, nije uvijek bio jednostavan.

„Bio sam u prilici da sam jedanput plakao ispred monitora kada sam pogledao koji je datum, koliko je gradiva i hoću li stići. Potpuno sam plakao od muke – hoće li se stići i hoće li biti dobro. Ali svaka suza vrijedi.“

Foto: IstraIN

Na kraju, rezultat je knjiga teška gotovo četiri kilograma, tiskana u 600 primjeraka. Prvih 300 stiglo je u Žminj upravo na dan predstavljanja.

No vrijednost te knjige teško je mjeriti kilogramima, brojem stranica ili količinom prikupljenog materijala.

Najbolje ju je možda objasnio sam autor kada je govorio o svim generacijama koje su kroz klub prošle.

Netko je igrao prije 70 godina, netko prije 50, netko prije 30, a netko igra danas.

„Generacije su se mijenjale, ali svi igrači, kada govore o tom vremenu, na kraju kažu gotovo isto: ‘I ja sam igrao za NK Žminj.’ U toj kratkoj rečenici zapravo je puno od onoga što sam ovom knjigom želio sačuvati.“

Foto: IstraIN

I zato monografija nije namijenjena samo onima koji se svega toga još sjećaju.

„Knjiga je posvećena mlađim generacijama. Zamišljena je kao most između starijih generacija, koje su svoje odigrale, i mlađih generacija. Da mlađe generacije jednostavno nastavljaju put koji su njihovi starci započeli“, rekao je Unukić.

Jer kada jedan nogometni klub traje sto godina, teško je više govoriti samo o sportu.

Govori se o djedovima koji su nekada igrali i unucima koji danas trče za istom loptom. O ljudima koji su uređivali teren, vodili klub, trenirali djecu, navijali uz ogradu, raspravljali po oštarijama i svake nedjelje znali gdje trebaju biti.

Govori se o Žminju.

O mjestu u kojem je nogomet postao dio obitelji, prijateljstava, brakova, nedjelja, svađa, veselja i uspomena.

I zato „Sto liet baluona“ nije samo zapis o prvih sto godina nogometa u Žminju.

Foto: IstraIN

To je gotovo 900 stranica odgovora na pitanje zašto se, kada su Žminj i njegovi ljudi u pitanju, nikada ne može reći: „Ma to će stati na 400 stranica.“

Jer, kako je rekao David Ivić – čekaj malo, to je Žminj.