Nova kazališna družina „San, san“ s uspjehom predstavila svoju prvu predstavu „Proba 37, senza fine“

Nova kazališna družina „San, san“ s uspjehom je predstavila svoj prvi projekt u Poreču. Predstava „Proba 37, senza fine“ nakon uspješne premijere ponovno će biti izvedena pred publikom u utorak, 20. siječnja, u Teatrinu porečke Zajednice Talijana.

Premijera predstave „Proba 37, senza fine“ u režiji Davida Belasa i izvedbi nove kazališne družine „San, san“ održana je u petak, 16. siječnja, u kazališnoj dvorani Teatrino Zajednice Talijana Poreč.

Publika svih generacija, pristigla iz cijele Istre, velikim je pljeskom nagradila izvođače koji su uprizorili kazališno djelo nastalo kroz kolektivno autorstvo i improvizacije tijekom proba, prema motivima djela Daniila Harmsa i Woodyja Allena.

Predstavu potpisuje cijeli ansambl u kojem igraju Tea Šimičić (Monique), Šandor Slacki (Max), Anna Bosykh (Greta), Katja Zec (Megi), Dario Filipović (Borna), Ivan Pisak (Ive), Valter Roša (Diego) i David Belas (Armando).

David Belas, uz režiju, potpisuje i scenografiju predstave. Asistent režije je Valter Roša, za umjetničku podršku zaslužna je Vesna Stilinović, za tehniku i vođenje svjetla Ivan Pisak, dok je glazbu skladao Ivan Arnold. U projektu je sudjelovao i Tom Ivanković, autor teksta scene „Mesnica“, a audiointerpretaciju teksta potpisuje Suzana Rupenović.

Kazališna družina „San, san“ nova je skupina koja broji dvadeset članova, a „Proba 37 – senza fine“ njihova je prva produkcija. Repriza predstave na programu je već u utorak, 20. siječnja, u 19 sati, uz slobodan ulaz u Teatrinu Zajednice Talijana Poreč.

David Belas ističe da je družina predstavu financirala samostalno, uz logističku podršku i suradnju Zajednice Talijana Poreč i USB-a Poreč, koji su ustupili prostor za pripremu projekta.

IstraIN

Prema riječima Davida Belasa, predstava „Proba 37 – senza fine“ osebujna je, slojevita i izrazito metateatralna komedija koja briše granice između probe i predstave, glumca i uloge, stvarnosti i fikcije. Radnja se vrti oko trideset i sedme probe, koja zapravo predstavlja premijeru.

Izvođači neprestano preispituju što znači igrati, čime se otvara prostor metapozicije, ključnog pojma predstave, kao stanja svijesti glumca koji istodobno igra i promatra sebe kako igra. Predstava tako postaje ogledalo kazališnog procesa – predstava o probi i proba o predstavi.

Belas naglašava da je riječ o eksperimentu o prirodi izvedbe, odu kazališnoj igri i stvaralačkom činu, kazalištu koje se rađa pred očima publike, beskrajnoj probi koja, kako kaže, može takva i ostati.