Predstava SOLARIS DVA ponovno na pozornici u Puli!
Predstava koja se nadovezuje na roman Solaris Stanisława Lema i istoimeni film Andreja Tarkovskog, otvara teme drugosti i samospoznaje kroz motiv “gostiju” – povrataka koji nisu odgovor, nego ogledalo.
Nakon pulske i zagrebačke premijere, autorski projekt Boruta Šeparovića SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula i umjetničkog kolektiva Montažstroj, vraća se na pozornicu Dvorane Ciscutti, gdje će biti izveden u srijedu, 8. travnja 2026. godine u 20 sati.
Nakon pulske izvedbe, predstava će se ponovno reprizno izvesti i u Zagrebačkom kazalištu mladih 9. i 10. lipnja.
Ključni dramaturški i izvedbeni izazov redatelj pronalazi u sudaru i suigri okrutne radnje dramatiziranog romana i glazbe Vivaldijeva slavnog ciklusa violinskih koncerata „Četiri godišnja doba“.
21:45Prije 201 d05.04.2026
Predstava koja se nadovezuje na roman Solaris Stanisława Lema i istoimeni film Andreja Tarkovskog, otvara teme drugosti i samospoznaje kroz motiv “gostiju” – povrataka koji nisu odgovor, nego ogledalo.
U ovoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet s tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura: algoritamski “ocean” koji posreduje našu percepciju, navike, želje i strahove. Ono što nam se vraća sablasno je blisko, uvjerljivo – i često pogrešno.
Šeparović uvodi pojam “kazališnog šava”: za razliku od ekrana koji teži glatkoći i nevidljivim prijelazima, kazalište ostaje prostor u kojem se spoj tijela, slike i tehnologije ne može do kraja sakriti.
Upravo u tom šavu, u trenutku kada kopija “izda” vlastitu savršenost, predstava otvara ključna pitanja našeg vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet kad se može reproducirati unedogled i možemo li uopće zaboraviti u svijetu koji sve pamti?
Foto: Jelena Janković
SOLARIS DVA strukturiran je kao susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine (AI i deepfake): poznata filmska slika prevodi se u scensku akciju, a zatim rastvara u digitalni oblak podataka.
Likovi pritom nisu samo nositelji radnje, nego višeslojni konstrukti između “zabilježenog” i “uživo”. U središtu tog sudara je Hari (Rea Bušić) – figura ljubavi i gubitka koja se pojavljuje kao hibrid: njezino lice na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem filmske glumice Natalije Bondarčuk, dok se Kris Kelvin (Matija Čigir) upušta u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću.
Uz njih nastupaju Nikola Nedić (Dr. Snaut) i Sven Medvešek (Dr. Sartorius), te Frano Mašković (Dr. Gibarian) i Vedran Živolić (Henri Berton) kao video/AI prisutnosti. Posebnu napetost otvara i robotski pas Unitree Go2 AIR – ne kao rekvizit, nego kao scenski akter koji testira granice empatije: koliko brzo i lako ljudski pogled počinje pripisivati osjećaje mehanizmu od metala i koda?
Zvukovni sloj predstave nastaje u dijalogu s glazbom iz filma Andreja Tarkovskog (Eduard Artemjev / J. S. Bach), uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu – stvarajući atmosferu istodobno nostalgičnu i uznemirujuće novu, kao da i sjećanje zvuči “prepoznatljivo”, ali više nije isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj.
Vozači koji prometuju Istarskim ipsilonom odsad imaju još bolji uvid u stanje na cestama. Zahvaljujući suradnji Hrvatskog autokluba (HAK) i koncesionara Bina-Istra, na HAK-ovim prometnim kartama dostupne su snimke s ukupno 24 kamere duž autocesta A8 i A9.
U noći sa subote na nedjelju završava ljetno računanje vremena. U tri sata kazaljke ćemo pomaknuti jedan sat unatrag, dok se u Europskoj uniji i dalje čeka dogovor o ukidanju sezonske promjene sata.
Ponekad je dovoljan miris svježe pečenog kruha, prve jutarnje kave ili drva koja gore u peći da nas misli odvedu desetljećima unatrag. Neki mirisi imaju neobičnu moć probuditi uspomene koje smo gotovo zaboravili.
Od književnih susreta i filmskih projekcija do kazališnih predstava i opernih izvedbi, građanima se pružaju brojne prilike za upoznavanje talijanske kulturne baštine.
Jedna od najpoznatijih opereta svih vremena, „Vesela udovica” Franza Lehára, ove subote stiže pred pulsku publiku. Premijera će imati i posebno svečano značenje jer se njome obilježava 25 godina umjetničkog djelovanja opernog pjevača Ronalda Brausa.
Program se održava u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom, odnosno Hrvatskom kinotekom, i Kino mrežom, a ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine posvećeno je i stotoj obljetnici rođenja istaknutog hrvatskog filmskog redatelja i snimatelja Nikole Tanhofera.