Ivan iz Rovinja dobio ugovor za stalno: dokaz da pravo radno mjesto ne bira dijagnozu, već čovjeka!

Kad je prije tri godine prvi put zakoračio u bolničku restoransku blagovaonicu u Rovinju, Ivan Stepanov imao je samo jedno – volju. Volju za rad, za učenjem, za pokazivanjem da mjesto u sustavu pripada svakome tko želi doprinositi. Ostatak je došao uz puno truda, podrške i vjere – njegove, ali i onih oko njega.

Danas, s navršenih 34 godine, Ivan je službeno postao stalni zaposlenik Specijalne bolnice za ortopediju i rehabilitaciju "Martin Horvat" Rovinj, na poziciji pomoćnog konobara.

I dok će mnogima taj podatak možda zvučati svakodnevno, za Ivana – osobu s Down sindromom – on znači puno više. Ugovor za stalno za njega je potvrda svega onoga što je gradio zadnje tri godine: odnosa, odgovornosti, pripadnosti i poštovanja.

U vremenu kada se sve češće govori o inkluziji, Ivanov primjer pokazuje kako istinska podrška ne staje na riječima – ona se događa u stvarnom životu, u svakodnevnim zadacima, u razumijevanju i zajedništvu.

Ivan je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio u Puli, u Centru za odgoj i obrazovanje. Tijekom srednje škole školovao se za zanimanje vrtlara, uz kombinaciju praktične nastave dva dana tjedno i teorije tri dana u školi.

Nakon završetka školovanja, prvi ozbiljniji kontakt s tržištem rada ostvario je kroz ljetni angažman u udruzi Ekomuzej Batana, gdje je povremeno radio u dva navrata.

Također je sudjelovao u aktivnostima udruge DOI-ADA te pomagao u stakleniku u sklopu bolničkog kompleksa, što mu je dodatno pomoglo razviti radne navike i osjećaj odgovornosti. Ivanov profesionalni put i uključivanje u radnu sredinu primjer su uspješne inkluzije – kada osoba dobije pravu podršku, priliku i razumijevanje, razlike prestaju biti prepreka.

Njegova priča nije samo priča o zaposlenju. To je priča o čovjeku koji je svakim danom dokazivao da može, da zna i da zaslužuje jednaku priliku. To je priča i o timu koji ga je prihvatio kao ravnopravnog člana, o ravnateljima i šefovima koji su mu dali prostor da raste, i o obitelji koja je od početka stajala uz njega.

Foto: IstraIN/Bolnica Rovinj

Ivanova priča podsjeća na ono što je doista važno: raditi ono što voliš, osjećati se korisno i imati nekog tko vjeruje u tebe.

„Nakon tri godine rada, 1. srpnja sam potpisao ugovor za stalno i to mi jako puno znači“, kaže Ivan. „Osjećaj je odličan – jako sam zadovoljan i upravom i kolegama s posla.“

Na pitanje što najviše voli raditi, bez razmišljanja odgovara: „Ujutro, kada dođem na posao, krećemo sa serviranjem doručka. Nakon toga uredimo salu za ručak – točim pića za marendu, postavljam stolove, beštek i sve što je potrebno gostima u sali.“

U bolnici se zaposlio 2022. godine, a prvi radni dan mu je, kaže, ostao u posebnom sjećanju. „Bio sam jako uzbuđen. Došao sam na posao, a bivši ravnatelj Marinko Rade me zaposlio – jako sam mu zahvalan. Kolege su me lijepo primile, bili su zadovoljni sa mnom, a i ja s njima.“

„Kolege su odlični. Ljeti radimo punom parom, ali uvijek se nađe vremena i za druženje“, ističe Ivan i dodaje: „Pozdravio bih cijelu upravu, svoju šeficu Gordanu Mihajlović i Ivana Udovičića, šefa kuhinje, koji mi je uvijek velika podrška.“

Foto: IstraIN/Bolnica Rovinj

Na poslu se od početka dobro snašao, ali priznaje da su mu ljudi oko njega puno pomogli. „Od prvog dana svi su mi pomagali, ali posebno bih istaknuo šeficu Gordanu koja mi je uvijek bila pri ruci sa savjetima i podrškom.“

U slobodno vrijeme Ivan je izuzetno aktivan. „Volim plivati, svaki dan vozim bicikl, puno hodam i volim provoditi vrijeme s roditeljima. Često idemo u kampanju i tamo rado pomažem. Nekada sam trenirao košarku – to mi je bila druga ljubav. Svaki dan sam odlazio na treninge i družio se s ekipom iz kluba.“

Najveća podrška su mu, kaže, obitelj i najbliži: „Roditelji, brat i cijela obitelj – uvijek su tu za mene.“

Za kraj, Ivan šalje jednostavnu, ali snažnu poruku: „Još jednom bih pozdravio sve kolege u bolnici, svoju obitelj i svima želim puno ljubavi, zdravlja i veselja.“

„Ivan je samo Ivan“: Priča o radosti, radu i ravnopravnosti u bolnici Martin Horvat

Ponosna što Ivana imaju u svom radnom kolektivu jest i ravnateljica Specijalne bolnice za ortopediju i rehabilitaciju „Martin Horvat“ u Rovinju, Barbara Peruško. Ističe kako je Ivan Stepanov već više od tri godine važan dio bolničkog tima – ne samo kao pomoćni konobar u restoranu, već i kao osoba koja svakodnevno unosi radost, osmijeh i iskrenu toplinu među pacijente i kolege.

„Ivan svojom vedrinom i zadovoljstvom unosi posebnu energiju u restoran i cijelu bolnicu. On ne vidi sebe kao osobu s Down sindromom – on je jednostavno Ivan, čovjek s hobijima, željama i snovima, poput svih nas“, prisjeća se Peruško riječi bolničke edukacijske rehabilitatorice koja ga je intervjuirala na početku rada.

Ta ista stručnjakinja, dodaje, rekla je kako ju je Ivan već u prvih deset minuta razgovora podsjetio na ono najvažnije – radost života i male stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo.

Kada ga se pita želi li nastaviti raditi u bolnici, njegov odgovor je kratak i dirljiv: „Da, zauvijek!“ – uz osmijeh koji, kako kaže ravnateljica, „razgali i najtvrđa srca“.

Foto: IstraIN/Bolnica Rovinj

Govoreći o Ivanovoj radnoj etici i odnosu prema kolegama, Peruško naglašava da „nije izostao s posla nijedan dan zbog bolovanja u protekle tri godine“. Godišnji odmor koristi vrlo nerado, i to isključivo kada ide na putovanja ili izlete s obitelji.

„Ujutro je uvijek na radnom mjestu barem pola sata prije smjene, a često ostaje i nakon radnog vremena kako bi se družio s kolegama.“

„Njegov doprinos osjeti se i kad nije prisutan – ne samo zbog posla koji obavlja, nego i zbog pozitivne energije koju unosi među ljude. Izuzetno je omiljen među zaposlenicima, ali i pacijentima, kojima često poklanja cvijeće ubrano ispred restorana, osobito djeci i ženama.“

Voditeljica bolničkog restorana Gordana Mihajlović, kojoj je Ivan neposredno podređen, „često sa suzama radosnicama u očima govori koliko svi uče od Ivana“. Prema njezinim riječima,

„Ivan bi mnogima mogao biti mentor kad je u pitanju odnos prema radu“, a njegovo odsustvo tijekom godišnjeg odmora svi primijete – „ne samo zbog posla, već i zbog atmosfere i vedrine koju unosi među ljude“.

Foto: IstraIN/Bolnica Rovinj

Na pitanje o važnosti uključivanja osoba s invaliditetom u radnu zajednicu, ravnateljica ističe da inkluzija nije samo pravo, već i bogatstvo za cijelo društvo.

„Inkluzivno obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvena skrb, socijalna podrška, poštovanje i prihvaćanje ključni su za kvalitetno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu. Oni tada razvijaju svoje vještine, grade odnose i daju doprinos zajednici u kojoj žive.“

Dodaje kako njihova bolnica, koja se bavi liječenjem i rehabilitacijom svih dobnih skupina – od djece s teškoćama u razvoju do starijih osoba – prirodno postaje prostor prihvaćanja, zajedništva i poštovanja.

„Ivan nije jedini član Društva osoba s invaliditetom Rovinj zaposlen u našoj ustanovi. Zajedno pokazuju da uz pravu podršku i prilike mogu ostvariti svoje ciljeve i biti vrijedan dio zajednice. Njihov doprinos nije samo profesionalan – oni nas svakodnevno podsjećaju što znači biti čovjek“, zaključuje Barbara Peruško.

Foto: IstraIN/Bolnica Rovinj