Zlatko Gerenčir: Ulični svirač bez kojega bi centar Pule izgubio veliki dio šarma!

Na pulskim ulicama gotovo svakog dana možete čuti gitaru i poznate stihove Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića ili Gibonnija. Iza njih stoji Zlatko Gerenčir, čovjek koji svira već pola stoljeća i koji kaže da ga ulična glazba – doslovno spašava od stresa.

“Kad sviraš, sve se otpusti. Čovjek se relaksira i oslobodi svega što proživi tijekom dana ili mjeseca”, govori Zlatko, koji je u Pulu doselio prije 18 godina iz Valpova u Slavoniji.

Pula ne dobila umjetničku dušu poput Zlatka da njegova djeca nisu imala zdravstvenih problema. 

“Najstariji sin i kći dobili su alergijsku astmu. Pedijatar nam je rekao da bi najbolje bilo da se preselimo negdje zapadno od Zagreba. Rekao sam – ako već idemo zapadno, idemo na Jadran i uživat ćemo na neki drugi način”, priča.

Pokazalo se da je odluka bila ispravna. “Od kad smo došli u Pulu, svi lijekovi koje su djeca koristila više nisu bili potrebni. Danas nemaju alergijske reakcije, osim kad dođemo u Slavoniju – tada se problem vrati.”

“Najviše volim kad ljudima probudim sjećanja”

Zlatko svira gotovo svakodnevno, kad god vrijeme dopusti. Kaže da ne svira zbog publike, nego zbog osjećaja slobode koji mu glazba donosi.

“Ne doživljavam okolinu kao problem. Naprotiv, najviše volim kad ljudima probudim sjećanja na neke stara vremena - na bolje, tužne ili radosne dane. Kad se netko na trenutak vrati u razdoblje koje mu je bilo važno.”

IstraIN, Srećko Niketić/PIXSELL

Njegov repertoar su provjerene stvari – evergreeni, domaći i strani. “Ne volim ništa previše bučno što bi iritiralo ljude. Sviram Olivera, Balaševića, Škoru, Gibonnija, Grašu i druge. To su pjesme koje svi znaju, uz koje se ljudi osmjehnu i zastanu.”

“Ulica mi je postala pozornica”

Već 18 godina Zlatko je dio svakodnevice Pule. Njegova gitara i ugodan glas postali su prepoznatljiv dio gradske slike. “Najvažnije mi je da se čovjek oslobodi stresa koji se nakupi tijekom dana, tjedna, mjeseca, godine. To je meni smisao sviranja.”

Nema reflektora, ali ima prolaznika koji stanu, poslušaju i odu opušteniji. Zlatku je to dovoljno, jer kako kaže “Ulica je moja pozornica, a glazba moj mir.”