Na današnji dan započela Labinska republika – prvi organizirani otpor fašizmu u Istri

Na današnji dan, 2. ožujka 1921. godine, na Labinštini je započeo jedan od najsnažnijih i najsimboličnijih radničkih otpora u ovom dijelu Europe – događaj koji će u povijesti ostati zapamćen kao Labinska republika. Iako nikada formalno proglašena, ova kratkotrajna samouprava rudara trajala je više od mjesec dana, do 8. travnja 1921., i ostavila dubok trag u kolektivnoj memoriji Istre.

Sve je započelo okupljanjem oko šest stotina labinskih rudara na trgu u Vinežu, poznatom kao Krvova placa. Povod pobune bilo je brutalno zlostavljanje njihovog sindikalnog vođe Giovannija Pippana u Pazinu od strane fašista.

Prosvjed je vrlo brzo prerastao u organizirani otpor – rudari su zauzeli rudnike i postrojenja u Krapnu, Vinežu i Štrmcu, minirali prilaze oknima te uspostavili vlastitu zaštitu, naoružane postrojbe nazvane Crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz.

Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pippanom, dok je pobunjenicima potporu pružao i plemić Giovanni Tonetti, poznat kao Conte Rosso – Crveni grof. Upravi rudnika upućeni su jasni zahtjevi: veće nadnice i bolji uvjeti rada.

Kako su pregovori namjerno odugovlačeni, rudari su 21. ožujka odlučili preuzeti stvar u svoje ruke te su samostalno organizirali proizvodnju, imenovavši rudarskog tehničara Dagoberta Marchiga za rukovoditelja.

U strahu od štrajkolomaca, uhitili su i zatočili 13 rudara sa Sicilije koji su bili skloni upravi rudnika. Uprava je, s druge strane, samo prividno pregovarala, čekajući pogodan trenutak za slom pobune.

Taj je trenutak došao 8. travnja, kada je pokrenuta iznenadna vojna i redarstvena akcija s kopna i mora. Rudari su se povukli prema Štrmcu, gdje su pružili oružani otpor, no slabo naoružani i bez vojnog iskustva, ubrzo su bili prisiljeni odustati. Giovanni Pippan naredio je prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe.

Foto: Labinska Republika

Uslijedila je odmazda. Uhićeno je četrdesetak pobunjenika, a dvojica rudara, Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora, smrtno su stradali. Uhićeni su prebačeni u zatvore u Puli i Rovinju, a veliki sudski proces održan je u Puli od 16. studenoga do 3. prosinca 1921. godine.

Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskog režima, oružani otpor vlastima, miniranje skladišta i držanje eksploziva. Zahvaljujući vještim obranama odvjetnika Edmonda Puechera, Guida Zennara i Egidija Cerlenizze, porota je donijela oslobađajuću presudu.

Iako je štrajk formalno slomljen, posljedice su bile dalekosežne. Uprava rudnika iskoristila je situaciju za raskid s austrijskim kapitalom, dok je Labinska republika postala snažan simbol radničke borbe, samoupravljanja i ranog otpora fašizmu.

Višenacionalni sastav rudara, ali njihovo jedinstvo i odlučnost, dali su snažan antifašistički pečat cijelom događaju, koji se često promatra kao jedan od prvih organiziranih oružanih otpora fašizmu u Europi.

S današnje vremenske distance, Labinska republika ostaje snažan podsjetnik na vrijeme kada su radnici, vođeni idealima pravednosti i dostojanstva, povjerovali da mogu sami odlučivati o svojoj sudbini. Iako je taj pokušaj bio kratkotrajan i obilježen tragedijama, njegov simbolički značaj i danas snažno odjekuje Labinom i cijelom Istrom.