RAZGOVARALI SMO S PRAUNUKOM: Istrijan s Carpathije spašavao preživjele s Titanica, a potom zauvijek napustio more

Prošlo je točno 114 godina od dana kada je svijet potresla jedna od najvećih pomorskih tragedija u povijesti – potonuće Titanica. Na svom prvom putovanju iz Southamptona za New York, brod koji je smatran „nepotopivim“ udario je u ledenjak i u noći s 14. na 15. travnja 1912. godine nestao u ledenom Atlantiku.

U nesreći je poginulo više od 1500 ljudi od ukupno 2224 putnika i članova posade.

Titanic je bio simbol luksuza i tehnološkog napretka, opremljen s 16 nepropusnih pregrada, no kombinacija velike brzine od 22 čvora, noćnih uvjeta i sjevernijeg kursa dovela je do kobnog sudara s ledenom santom koja je rasporila trup broda u dužini od oko 90 metara.

Samo četiri dana nakon isplovljavanja, u 23:40 sati, Titanic je udario u ledenjak, a već u 2:20 sati potpuno je potonuo.

Od 2223 putnika i članova posade preživjelo ih je tek 706, dok je život izgubilo 1517 osoba, među kojima i 27 Hrvata.

Poziv u pomoć ubrzo je poslan, a prvi brod koji je stigao na mjesto tragedije bio je Carpathia. Upravo na tom brodu nalazio se i Mate Kiršić iz Nedešćine, član posade i ložač, koji se te hladne noći 1912. godine našao među onima koji su spašavali preživjele.

Foto: Privatna arhiva/IstraINMate Kiršić

Mate, tada 27-godišnjak, sudjelovao je u izvlačenju ljudi iz čamaca za spašavanje, brinuo se o unesrećenima i svjedočio prizorima koje, kako se kasnije pokazalo, nikada nije mogao u potpunosti izreći. O tragediji je rijetko govorio – čak ni svojoj supruzi Mariji.

„Ovo nam je ispričao moj pradjed, ali uvijek s nekim grčem u sebi. Nikada o tome nije pričao s lakoćom“, prisjeća se njegov praunuk Bojan Kiršić, s kojim smo razgovarali.

U obitelji Kiršić i danas se čuva vrijedan podsjetnik na te dramatične trenutke – orden časti koji su članovi posade Carpathije dobili od spašenih putnika.

„Govorio je da je bilo dramatično, da su ljudi skakali s barki i prelazili na brod Carpathiju. Ljudi su bili jako zahvalni i svi članovi posade koji su sudjelovali u spašavanju dobili su od spašenih putnika orden časti, koji mi i danas čuvamo u obitelji“, rekao je Bojan Kiršić.

Foto: Privatna arhiva/IstraIN

Nakon povratka u rodni kraj, Mate je donio životnu odluku – više nikada neće kročiti na brod, niti u more. Njegov pomorski život završio je u 27. godini.

„Kad se vratio s tog putovanja, odlučio je da više nikad neće kročiti ni nogom u more, ni na brod. Tu je završio njegov pomorski put“, kaže njegov praunuk.

Već 1913. godine okreće novu stranicu – sadi prvi vinograd i započinje proizvodnju vina. Upravo taj trenutak označio je početak stoljetne tradicije koja se u obitelji Kiršić njeguje i danas, kroz četiri generacije.

Foto: Privatna arhiva/IstraINGore prvi s lijeva je Bojanov nono, Romano Kiršić, a treći s lijeva je pranono Mate Kiršić. Dijete u naručju je Bojanov otac, Redento Kiršić

Uz rad u rudniku, vinogradarstvo mu je postalo način života, ali i svojevrsni bijeg i mir nakon svega što je proživio. Zemlja i vinova loza zamijenili su more koje više nikada nije želio vidjeti.

U obitelji su se godinama prenosile tek osnovne crtice njegova iskustva. „Sve što znam dolazi iz priča mog djeda i oca. Pradjed nikada nije ulazio u detalje, ali dovoljno je bilo vidjeti kako reagira kad ga se pita“, kaže Bojan Kiršić.

Foto: Privatna arhiva/IstraINPraunuk Bojan Kiršić

Danas je upravo on četvrta generacija koja nastavlja obiteljsku vinsku priču, zahvaljujući odluci koju je njegov pradjed donio prije više od stoljeća.

„On je 1913. posadio prvi vinograd i tako je zapravo krenula cijela naša priča koja traje i danas kroz Vina Matiška“, ističe Kiršić.

Mate Kiršić preminuo je 1966. godine u dobi od 81 godinu, no iza sebe je ostavio nasljeđe koje nadilazi tragediju – priču o preživljavanju, tišini i novom početku, duboko ukorijenjenu u istarskoj zemlji.