Predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša, Dušica Radojčić, upozorila je da se 20 godina nakon donošenja Strategije gospodarenja otpadom Hrvatska nalazi u ozbiljnoj krizi provedbe.
Od 13 planiranih centara za gospodarenje otpadom (CGO), u funkciji su samo tri, a ostali su u izgradnji ili pripremi. S ovakvim tempom, istaknula je, „moramo već sada razmišljati što nakon zatvaranja centara koji se brže pune od planiranog“.
Sustav odvajanja otpada je neučinkovit – odvojeno se prikuplja tek 36,7%, dok se količina biorazgradivog otpada više nego udvostručila od 1997.godine. Nedostaje ključne infrastrukture – reciklažnih dvorišta, sortirnica, kompostana – a ulaganja u kružnu ekonomiju su premala.
Radojčić je naglasila apsurd da Hrvatska plaća 33,2 milijuna eura godišnje zbog nereciklirane plastike, dok se za postrojenja za reciklažu izdvaja tek 18 milijuna. „Umjesto ulaganja u rješenja, mi plaćamo kazne“, istaknula je.
Model u kojem je recikliranje prepušteno isključivo privatnim tvrtkama doveo je do nedostatka kapaciteta i stvaranja monopola. Kao posebno negativan primjer istaknula je CGO Kaštijun u Istri, gdje se bez prethodnog sustava odvajanja sada deponira do 60% otpada.
Uz to, gorivo iz otpada (GIO) nema kamo – skladišti se, balira i gomila troškove.
Na Kaštijunu je trenutno uskladišteno 29.000 tona GIO-a, što predstavlja trošak veći od 8,5 milijuna eura. Državni Fond sufinancira tek 2.500 tona – što nije ni približno dovoljno. „Održivi model to sigurno nije“, zaključila je.
Radojčić je postavila pitanje: „Je li mudro širiti ovakav model CGO-a dok nemamo sustav odvajanja i reciklaže? Zašto je sve prepušteno tržištu koje nije odgovorilo?“
Ministarstvo nije dalo odgovore.