„PRVO VAN PA ONDA EKRAN“: Kineziolog Goran Subotić otkriva kako djecu potaknuti na kretanje

Povodom Europskog tjedna sporta, koji traje od 23. do 30. rujna, Subotić je upozorio da bavljenje sportom ne treba poistovjećivati sa svakodnevnom tjelesnom aktivnošću.

Organizirani trening ima svoje prednosti: dijete radi uz trenera, uči nove vještine i razvija se kroz strukturirane aktivnosti. No dva ili tri treninga tjedno ne govore mnogo o tome koliko se kreće u preostalom vremenu.

„Međutim, bitno je što radi djete kada nema trening“, kaže Subotić. Posebno mu nedostaje prizor djece koja se sama okupljaju na igralištima, trče, igraju lovice ili nogomet u kvartu. Primjećuje da Rovinj danas ima više prostora za sport i igru nego prije, ali da igrališta često nisu puna djece.

„Sad stvarno imamo igrališta, svako naselje u gradu, ima igralište, ima se gdje baviti sport“, ističe. Po njegovu mišljenju, pitanje više nije samo postoji li mjesto za igru, nego kako djecu potaknuti da ondje požele provoditi slobodno vrijeme.

Roditelji trebaju pokazati primjer

Kad se govori o dječjem vremenu pred ekranima, lako je odgovornost prebaciti na mobitele i videoigre. Subotić ne predlaže njihovu potpunu zabranu. Svjestan je da su digitalni uređaji dio života današnje djece, ali smatra da obitelj može bolje urediti vrijeme za ekran i vrijeme za izlazak.

Pritom kreće od odraslih. Ako roditelj želi da dijete čita ili se više kreće, treba se zapitati vidi li dijete i njega s knjigom ili u šetnji. Samo ponavljati da je kretanje važno, kaže, nije dovoljno.

„Lako je nama sada svima pričati, treba se više kretati, ali trebamo svojim primjerom pokazati kako se više kreće“, poručuje Subotić. Sportske udruge i klubovi mogu pomoći, no svakodnevna se navika gradi kod kuće.

Njegov prijedlog stane u nekoliko riječi: „Prvo van pa onda ekran.“ To ne mora značiti zahtjevan trening ni sat vremena aktivnosti koje dijete ne voli. Obitelj može zajedno prošetati, sjesti na bicikle ili otići do obližnjeg igrališta. Važno je pronaći nešto što će htjeti ponoviti i sljedeći put.

„Uzmite bicikl, uzmite svoje klince, klinceze i napravite jedan džir u preljepom gradu, u Rovinju uz more, od nekih sat vremena“, predlaže. Takav izlazak, dodaje, pruža i priliku za razgovor. Tijekom šetnje lakše se otvore teme za koje među kućnim obvezama često nema vremena.

Rovinj pruža mnogo mogućnosti i nakon ljeta

More je tijekom toplijih mjeseci mnogima najprirodniji poziv na aktivnost. Subotić spominje plivanje, veslanje, vožnju kajakom i druge načine provođenja vremena na vodi. No dolazak jeseni ne znači da kretanje treba stati.

Rovinj ima šetnice, vanjske sportske terene i prostor za vježbanje na otvorenom. Posebno izdvaja Punta Corrente, mjesto kojem se, kaže, posjetitelji često odmah dive, dok ga oni koji ondje žive ponekad uzimaju zdravo za gotovo. Šetnja tim prostorom dostupna je i onima koji se ne vide u sportskom klubu ili teretani.

Govoreći o vlastitom iskustvu, Subotić kaže da u stresnim trenucima voli uzeti psa i otići u šetnju. Vraća se, opisuje, mirniji i spremniji nositi se s onime što ga je mučilo. Zato u pozivu na kretanje vidi više od brige o tjelesnoj kondiciji: to može biti vrijeme za predah, razgovor i obiteljsko druženje.

Zna da je zajedničko vrijeme teško pronaći, osobito kad se dani skrate, djeca se vraćaju iz škole, a roditelji s posla. Ipak, upravo zato predlaže mali početak koji obitelj može održati: jednu zajedničku aktivnost tjedno.

Foto: PRESS

Iz nje se postupno može razviti navika, bez velikih odluka koje traju samo nekoliko dana.

Subotić savjetuje roditeljima i da obrate pozornost na večernje korištenje mobitela. Iz vlastitog iskustva predlaže dogovor prema kojem se uređaj tijekom noći puni izvan dječje spavaće sobe.

Takva pravila, smatra, imaju više smisla kada ih prati stvarna zainteresiranost za to kako dijete provodi dan.

Na kraju se sve vraća pitanju primjera. Dijete će možda zaboraviti što mu je roditelj rekao o zdravim navikama, ali će dobro zapamtiti jesu li zajedno izašli, prošetali i pronašli vrijeme jedno za drugo. Kako Subotić zaključuje: „Djeca ne slušaju što govorimo, nego djeca gledaju što radimo.“