Zaboravljeni željeznički kolodvor u Vodnjanu (zaboravljen s obzirom da je već dugo u upotrebi stanica kod velikog parkirališta) na kratko je pretvoren u još jednu neobičnu pozornicu Kina Katarina.

Putujući Unseen film festival iz Cavtata i baskijski Guerrilla Food Sound System s njihovim kino-kamionom u Vodnjanu su ugostili pulsko Kino Katarina i Apoteka pa smo na prekrasnoj lokaciji u nedjelju, 11. rujna, pod zvijezdama gledali više južnoameričkih filmova na temu pobačaja.

Istu večer nastupio je i Roj Osa (Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz i Marco Quarantotto).

Tko nas je to navikao da svako malo gledamo projekcije na najluđim mogućim mjestima, kao što su "amfiteatar" na Muzilu ili terasa starog pulskog rodilišta? Samo Kino Katarina i njena osnivačica i voditeljica Marta Baradić!

- Ovo mjesto je uvjetovano time što smo trebali parkirati kamion, koji je puno veći nego što djeluje. Već tri godine surađujemo s Apotekom - Prostorom za suvremenu umjetnost pa je i ova projekcija bila rezervirana za Vodnjan. Zaključili smo da je zgrada kolodvora odlična za to, a pokazala se i još boljom opcijom jer smo shvatili da ljudi više i ne znaju gdje je kolodvor u Vodnjanu.

Zgrada je impresivna, ulica s drvoredom prekrasna. Tako ponovno otkrivamo lokaciju u jednom drugom svijetlu, što je i princip našeg rada.

Na projekcijama Kino Katarine uvijek se pitamo smijemo li mi svi zajedno tu uopće i biti.

Kino Katarina počelo je 2016. kao projekt ilegalnog kina na otoku Sv. Katarina u Puli i dugo smo bili u ilegali. Podsjećam da su se i tada u Pulskom zaljevu odvijale borbe za javni prostor, kao što su te borbe u Puli aktualne i danas. Na gerilsko kino potaknulo me kad se prije desetak godina konzervatore optužilo da stopiraju razvoj grada.

Katarina, kultura, kino... Ideja se sama nametnula, a realizirali smo je dosta kasnije, ad hoc, kad smo na prikolicu natovarili agregat, stolice i u zgradi Saniteta na otoku Katarina u potpunoj ilegali održali prvu projekciju.

Odaziv je bio fascinantan, u mrkli mrak više od 70 ljudi došlo je na film Karpa Godine "O ljubavnim vještinama" i Vladimira Pogačića "Pukotina raja".

Kako je ove godine Kino posvećeno temi reproduktivnih prava, odrastanju, stereotipima... tako smo se opet sjetili tog filma kao jednog od rijetkih primjera jugoslavenske kinematografije u kojem se pojavljuje motiv pobačaja. Čudno je postaviti takav film pred publiku, koja ga mora istrpjeti.

Da, malo i maltretiramo publiku, ali mislim da se publici ne treba podilaziti niti ikoga podcjenjivati. Sretna sam što imamo šaroliku publiku.

Imate svoju vjernu publiku, ali projekcijama prisustvuju i "slučajni" građani.

Kino Katarina počiva na tri osnove. Prvo je aktivistički impuls da zaposjednemo neke prostore koji su nam oduzeti od korištenja i od pogleda.

Drugo: bavimo se feminističkom kritikom i zato uvijek imamo gošće-uvodničarke, nakon čega slijedi rasprava. A treće je da na kulturi inzistiramo kao javnom dobru - naša su događanja besplatna i otvorena svima.

Nalazimo se u turbo-turističkoj sredini gdje se kultura sve više poistovjećuje sa sadržajem za turiste, dok su javni prostor i kultura suženi i sadržaja za domaće stanovništvo nema.

Da je stanovništvo željno sadržaja pokazuje i odaziv na neke naše projekcije na lokacijama koje kao da ne postoje. One su gotovo nedostupne.

Vaše projekcije posljednjih se godina ipak tretiraju kao javni događaji.

Nakon 3 godine Kino je dobilo sredstva HAVC-a što nam je omogućilo kvalitetniju opremu i olakšalo nabavu filmova, ali je uvjetovalo izlazak iz ilegale.

Nakon Katarine, koja je predana u koncesiju Danku Končaru, selili smo na razne lokacije na Valelungi. U centar grada došli smo 2020. s projekcijom na krovu Doma antifašista. U centru, iz kojeg je lokalno stanovništvo na neki način protjerano hiper-turizmom, htjela sam skrenuti pozornost na najbolji prostor u gradu, javan i dostupan, s najboljim pogledom na zaljev.

Nadomak Arene, a nije hotel, nije slastičarnica, u kojem ne moramo trošiti da bi konzumirali neki sadržaj. Društvo antifašista bilo je oduševljeno i rado su nam otvorili vrata.

Prije godinu dana imali ste projekciju na Muzilu što je prvi javni kulturni događaj za civile u toj bivšoj vojnoj zoni.

Muzil nam je dugo bio želja i nije bilo lako probiti institucionalnu barijeru.

Pokušali smo i ranije, ali tad se mijenjala vlast i ministri. A onda smo 2021. uspjeli prvo dobiti suglasnost HRM-a. Dozvolu Ministarstva državne imovine dobila sam nakon što sam ih mjesec dana svaki dan zvala - izdana je na sam dan projekcije.

Moraš biti šašav da se u to upuštaš. Ali jednom kad su te lokacije otvorene, onda se može ići dalje i rado ćemo pružiti potporu onima koji su zainteresirani za njih.

Državne institucije djeluju kruto, ali dozvole ipak nekako stignu. Kako to funkcionira lokalno?

Imam anegdotu iz vremena kad smo se pripremali za Muzil.

Prvo sam pokušavala komunicirati s Gradom Pula, čije su mi službenice odgovarale riječima: "Ako pustimo vas, morat ćemo pustiti sve".

Moj im je odgovor na to uvijek glasio: "Da, u pravu ste. Mi to zato i radimo!".

U kolovozu ste nas odveli na terasu starog pulskog rodilišta. Puležani su se zahvaljujući Kino Katarini tamo vratili prvi put od rođenja, nakon 45, 50 ili 60 godina.

Da, ponovno centar grada, prekrasna lokacija, terasa za koju gotovo nitko nije znao. I bez buke! Kako su inače procedure s nadležnima da se dođe do dozvola dugotrajne, bila sam obeshrabrena.

Ali na moje veliko iznenađenje, Istarski domovi zdravlja na svim su razinama pokazali potpuno oduševljenje s idejom. I sve je išlo vrlo glatko.

Nadam se da će netko nastaviti, jer mi se uglavnom ne vraćamo na iste lokacije, osim na početku, na Katarini i Valelungi, kina u mrklom mraku, ali s najljepšim, ujedno i najtužnijim pogledom na grad i propadajući Uljanik.

Sada nam stvari postaju konceptualnije s odabirom tema, filmova, gošći, lokacija... (razgovor nakratko prekida buka večernjeg vlaka, jednog od rijetkih na pruzi prema Puli, op.n.).

U trenutku kad se prosvjedovalo zbog Uljanika, na Valelungi smo gledali "Godine hrđe" Andreja Korovljeva. U mrak su tiho na projekciju stigle sve generacije Puljana.

Ta nas je projekcija ugodno iznenadila, okupilo se više od 100 ljudi. Nismo bili tehnički opremljeni, nismo imali savršenu sliku i zvuk, ali odaziv je bio odličan. Došli su uljanikovci, protagonisti filma, redatelj... Kino Katarina ima načelnu ideju o programu, ali on se mijenja s obzirom na aktualna zbivanja.

Tako smo i ove godine projekcijom na Valkanama pružili simboličku potporu inicijativi za sakupljanje potpisa za referendum za Lungomare.

To se dogodilo i s Uljanikom, to je bio naš način da ne odšutimo neke važne stvari u našem gradu.

Gdje nas Kino Katarina vodi sljedeće godine?

Svakako ćemo nastavit suradnju s Vodnjanom.

Želimo podsjetiti i da su nekada i mala mjesta, ne samo Pula, imala ljetna kina i kino-infrastrukturu.

Želja nam je nešto napraviti i u Fažani, koja ima povijest ljetnih škola, ljetnog kina, imala je i kino dvoranu, ima svoju industrijsku prošlost.