'GRISIA JE NASTALA ZBOG AMERIKANACA' Razgovor s ARGEOM CURTOM čovjekom koji je s policajcem hodao ulicom i zatvarao sve koji nisu bili dostojni najprestižnije izložbe u državi

Grisa je od svojih početaka, kojih se pak malo tko sjeća sasvim jasno jer je započela neobvezatno i slučajno, pripadala umjetnicima. I posjetiteljima naravno.

Ali, s one organizacijske strane, Grisia je bila samo to- izložba likovnih radova i drugih umjetničkih djela rovinjskih i umjetnika duž tadašnje nam države.

Nije bilo kiča, ni nakita, bižuterije, suvenira, frižidera s rashladnim pićem ni sapuna od lavande, bočica maslinovog ulja, nije čak bilo ni umjetničkih galerija. Samo pokoja, u početku tek jedna, a i ta bi na dan Grisije zatvorila svoja vrata i radove izložila na zidu skupa s drugim umjetnicima. 

Izložba je godinama, ma desetljećima, polako, ali sigurno gubila svoj sjaj i početni zanos.

Najprije je umjetnika bivalo sve više, što je, kasnije se pokazalo, rezultiralo padom kvalitete, a sve to ispričao nam je čovjek koji se, kao još malo tko, sjeća početaka Grisije, i to ne samo kao promatrač, već i kao organizator, a prije toga mladi kustos nakon netom završenih studija.

Argeo Curto nekadašnji je ravnatelj Muzeja Grada Rovinja, prije toga i vlasnik prve profesionalne umjetničke galerije koju je u sedamdesetima otvorio na Trgu na Lokvi, a kojoj je, zbog specifičnog oblika kojeg ima, dao naziv Heptagon, a koju je predao dalje nakon što je postao prvi čovjek Muzeja u čijem je vlasništvu znana crkvica.

„Nije bilo u redu da sam sebi iznajmljujem prostor“ rekao je iskreno, a tada ga je ispraznio i mnoga su ta djela u, kako ga zove, njegovom dućanu, u privatnoj kući tek koji minut hoda uzbrdo.

Ima tamo svega, a u oči, što zbog stila i boja, što zbog činjenice da nas je nedavno napustio, najviše upadaju likovna umjetnička djela velikog Brune Mascarellija kojemu su, na posljetku, organizatori i posvetili ovogodišnju Grisiju. 

Curto je danas u mirovini, ali od umjetnosti se ne udaljava, nju živi, ali samu izložbu u najpoznatijoj ulici starogradske jezgre preskače već godinama. Kad pišem 'preskače, ne mislim da preskače stepenice duž ulice, trčeći u zanosu od slike do slike. Preskače manifestaciju jer je, kaže, razočaran u što se je pretvorila jedna tako prestižna izložba. I nije usamljen u toj svojoj odluci jer su mu se u njoj pridružili i članovi obitelji, prijatelji i kolege umjetnici. 

Sve dok ove godine nije dobio poziv da istoj sudi. I tako se je dogodilo da je Argeo Curto dio višečlane sudbene komisije na što je pristao jer je dobio naznake da bi Grisia mogla krenuti na bolje. Hoće li ili neće, teško je sada reći, za takvo što trebaju godine, ali svakako sada već, Curto sa svojih plus sedamdeset godina može govoriti što je Grisia bila nekad.

“Diplomirao sam povijest umjetnosti i radio sam u struci, najprije u školi pa u muzeju, pa niz godina kao galerist u Poreču da bih na posljetku posljednjih deset godina proveo kao ravnatelj Muzeja Grada Rovinja odakle sam išao u mirovinu”, rekao je Curto koji se sjeća povoja jedne od najpoznatijih izložbi u zemlji.

Anegdota kaže da je Grisija, kao izložba, nastala sasvim slučajno.  Kada je to točno bilo Curto ne može sa sigurnošću reći jer, tvrdi, prošlo je puno godina od tada, a na kraju krajeva- koliko je uopće bitan broj.

Ipak, stanja stvari dobro se sjeća. Početkom sedamdesetih grad je bio prazan, jedino tko se je iole bavio turizmom bio je kaštel na Crvenom otoku i šatori na otoku Katarina, a u to se je vrijeme počeo graditi i Omladinski cenatr Škaraba. Ja sam tada bio tinejžer, taman započeo studije. Do umjetnika je došao glas kako u Grad stiže brod pun Amerikanaca koji su tada bili pojam, sinonim za novac i bogatstvo pa je umjetnicima palo na pamet da bi Amerikanci mogli nešto i kupiti. Zato su, tada jako angažirani, kulturnjaci uopće, odlučili izložiti svoja djela duž Grisije jer je bilo logično da upravo tom ulicom turisti odu do Crkve, jer što su drugo imali vidjeti nego nju?”, kaže Curto tvrdeći da nitko ne može znati je li toga dana itko išta prodao, ali su se svi toliko dobro zabavili da su na godinu odlučili sve ponoviti.

“Prva Grisia su bili samo rovinjski umjetnici i oni koji su tu rado dolazili, među njima su bili i Mascarelli, Vuličević, Matić, dolazili su i iz Zagreba, Beograda, mnogi koji su od Grada dobili na korištenje, potom i pravo otkupa, stanove koji su tada, u poslijeratnim godinama, bili napušteni”, rekao je Curto.

“Rovinj je netaknutom prirodnom bio nešto novo, susret s morem, Veneziom, susret sa Zapadom. A sama Grisia je bila društveni događaj čemu svjedoči i podatak da su glavne nagrade bile sir i pršut koje bi dobitnici podjelili sa svima u druženju duboko u noć. Za mene su to bili vanzemaljci, čudni ljudi, veseli.”

Curto se je, kaže, razočarao u Grisiju modernog doba, a spasiti je može nekoliko odluka među kojima je i vrednovanje pravih vrijednosti, a ne dijeljenje nagrada na temelju poznanstva i prijateljstva.

“Grisiju treba vratiti umjetnicima i umjetnosti, bez toga neće ići”, rekao je Curto. “Rovinjci su razočarani ponudom na Grisiji jer su razni prodavači istisnuli prave umjetnike, tamo više nemate što vidjeti.”

Curto je prvi put došao u rovinjski Muzej kao mladi kustos, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sa zadatkom organizacije izložbe te godine.

“Prije početka Grisije, sa jednim sam policajcem išao ulicom i tko nije bio dostojan te izložbe zamolio sam ga da taj dan zatvori, pazilo se je na kvalitetu.”

Tih je godina u Grisiji bila tek jedna jedina galerija, a vlasnik bi tada bio zamoljen da je zatvori i svojim se radovima pridruži drugim umjetnicima koji su izlagali, kako bi svi bili isti.

“Pisali smo i svim stanarima da cvijećem okite prozore i ulaze, svi su se jako družili međusobno družili, stanari, stanovnici”, sjeća se Curto koji priznaje da i sam snosi dio odgovornosti za put nizbrdo kojim je Grisia u jednom trenutku krenula.

“Počelo se je raditi na kvantiteti nauštrp kvalitete, a prestalo se je baviti i sponzorima koji su se s vremenom jednostavno izgubili”. Da mu je žao, je, priznaje. Iz osobnih razloga, ali i radi umjetnika koji su do Grisije držali, a na njoj su izlagala najveća imena hrvatske umjetnosti, ali i bivše nam države. 

FOTO: Muzej Grada Rovinja

Ostavite komentar