Evo završio je kolovoz mjesec, rujan je tu, radujemo se miru i vraćanju u normalu.

Neki su kukali još od sredine lipnja, nekima su živci popustili u srpnju, oni čelični izgurali su i osmi mjesec, a da ne beknu ni a.

Većina građana je sada, pred jesen, ipak, s olakšanjem odahnula.

Ne jer ne vole turiste, vole ih, vole im iznajmljivati svoje apartmane, sobe i hotele, vole im biti na usluzi, razgovarati s njima i poklanjati im bočice rakije na odlasku.

Vole biti iznajmljivači, zaraditi dodatnu kunu za dostojanstven život tu u Hrvatskoj.

Ma sve to vole, dat će im i svoj parking u dvorištu, napunit frižider...

Ipak, nerijetko se pitaju- koliko toga moramo žrtvovati u ime turizma?

Moramo li zatvoriti oči i ignorirati rivu na koju se je natisnulo toliko barskih i restoranskih stolova da je nemoguće se kroz njih probiti?

Ignorirati činjenicu da je javna klupa utonula između njih pa više nije javna već je sasvim neupotrebljiva?

Trebamo li u ime turizma šutjeti kad se ugostiteljski stolovi u pješačkoj zoni toliko rašire da je proći kolicima zadatak dana?

A šutjeti kad su auti parkirani na svim mogućim pješačkim prijelazima, u zavojima, na trotoarima, zelenim površinama, mjestima za osobe s inavaliditetom?

Trebamo li i šutjeti kad se cijene svega vinu u nebo? Jer, mi čujemo da se turisti žale na skupoću kad nam dođu dva tjedna na godišnji, ali razmišlja li netko da mi cijelu godinu živimo tako?

Što sve moramo strpati pod tepih jer mormo biti zahvalni na turizmu koje nam je, eto, u punom zamahu?