U Hrvatskoj se financira 4 tisuće pomoćnika u nastavi. Za učenike u osnovnim školama.

Da je potreba veća, je.

Da može biti i gore pa da se ne financira niti jedan, može i to. Znate da kod nas može svašta.

Nezadovoljni su oni koji ga nisu dobili, a smatraju da bi trebali, nezadovoljni su i poneki oni kojima je dodijeljen, a najradije bi da im je dijete toliko samostalno da mu pomoćnik niti ne treba.

Nema li veće radosti od djeteta koje može i želi samo, koje u školskoj klupi sjedi s najboljim prijateljem, a zadaću napiše samo, vama je da pod nos da mu provjerite urađeno.

Nema li veće radosti nego kad djete ostavite pred školom ili pak u nju odbiciklira od doma, okrene se na kratko da vam dobaci leteću pusu i odleprša dalje među svoju generaciju, a vi ga sasvim opušteno očekujete da vam se vrati nakon posljednjeg školskog sata?

Pa ipak, život donosi iznenađenja i poneku prepreku, a mi je moramo znati zaobići, čak i prigrliti, malo se prilagoditi.

I zato imamo pomoćnike! Vele nam neki kako su oni duše razreda, sažive se s tom malom zajednicom i postaju oslonac svakom učeniku.

I kad čujete mališane kako o pomoćniku pričaju kao o kakvom, sebi ravnom, prijatelju, kad shvatite koliko su olakšali život našoj djeci, točno vam dođe da ovako javno i glasno kažete 'Hvala Vlado Republike Hrvatske što misliš na nas!'